Kao i svaku priču ili kultni film koji publika iskreno zavoli, tako su i priču o paru koji je trebao živjeti u malom stanu koji gleda na gradski trg oblika šahovske table, scenaristi i redatelji morali nekako uprskati. Ili jednostavno joj oduzeti pravo na sretan kraj.

Dok sam silazio niz stepenice ispod stana koji ona i ja nikad nismo kupili, oblio me je hladan znoj. Kao da me je neko odjednom počeo polivati mlazom hladne vode iz tuša. Da se razbudim. Ali ja sam već uveliko bio budan. Probudio sam se iz dubokog zimskog sna. Fantazije koju sam godinama birao da živim, da bih izbjegao susret sa realnosti koju nisam želio živjeti.

Naša priča nije završila ovim susretom. Već pet godina ranije. Kad smo posljednji put zajedno sjedili na drvenoj klupi u središtu gradskog trga. Nisam bio spreman biti muž niti otac, pa sam mislio da je najpravičnije i prema meni i prema njoj bilo, da kažem istinu. Ne znajući tada da će me godinama kasnije progoniti ista kratka smeđa kosa do ramena, smeđe oči i miris parfema od ljubičica. Taj parfem sam udahnuo i kada sam prošao iza njenih leđa i iskoračio iz stana.

Kada sam izašao iz zgrade, nisam se namjeravao zadržati na trgu ili klupi koji gledaju u stan i sreću porodice koja se sprema useliti u njega. Rekao sam sebi, nisi valjda toliki mazohista?

Uputio sam se prema maloj prodavnici iza gradskog trga.

Koračao sam prema prodavnici ne usudivši se da se osvrnem. Kao i sve do sada, sa čim nisam bio zadovoljan u životu, odmah sam je krenuo namaštavati i bojati bojama koje joj u stvarnom životu ne pristaju. Bilo je lakše za moj ego vidjeti je u crnom-bijelom filteru i mutnu, negu u čistoj rezoluciji i u prirodnim bojama. To bi značilo, da moram prestati živjeti u svojoj glavi i suočiti se sa stvarnim svijetom. U tom svijetu, ja nisam bio spreman za nju, a neko drugi se pripremio i želio biti spreman, i prije nego mu je došla.

Zvonce na metalnim vratima male prodavnice na uglu je zatreperilo, kada sam otvorio vrata i ušao u prodavnicu. Klimnuo sam glavom mladoj prodavačici i odmah otišao u red gdje su bile stalaže s pićima. Uzeo sam bočicu vode za preko dana, jer sam trebao još nešto obaviti trijezan. Zgrabio sam i dvije staklene bočice žestokog pića za večeras, poslije ponoći, kada slika čvrste muške ruke oko njenog struka i djeteta koje virka iza nogavice njenih pantalona, krenu nadjačavati svaku zdravu i bistru misao u mom umu.

Prišao sam stalaži na kojoj su bile naslagane crvene, plave i zelene gajbe voća. Kao jedna od mušterija koju nijedan prodavac, niti druge mušterije koje stanu pred tu istu stalažu nakon nje, ne podnose, počeo sam prstima prebirati po pomorandžama u gajbi.

Ona i ja smo imali ritual nedjeljom ujutru, prije nego bih ja došao kod njenih na ručak i srijedom navečer, prije nego ona dođe kod mojih na večeru, da odemo do prodavnice i kupimo svako svoje omiljeno voće.

Moje su bile pomorandže, koje su morale biti mekane pod prstima, ali ne u mjeri da ti prst propadne kroz njihovu koru u tkivo, jer bi to značilo da su pokvarene, nego tek toliko da osjetim da su zrele. Mekane i zrele pomorandže su slatke, a kisele pomorandže nisam volio.

Kada bi mi neko ponudio kiselu pomorandžu, uvijek bih imao spremnu rečenicu: „Da sam htio kiselu pomorandžu, kupio bih grejpfrut.“

Ona je više voljela jabuke. Crvene, krupne i sočne. Nasuprot mojih mekanih i zrelih pomorandži, njene jabuke su morale biti tvrde i bez ijedne fleke na svojoj kori. Morale su se cakliti i izgledati kao da su svježe oprane, toliko da se njen lik mogao ogledati na njihovoj kori.

Jednom sam se našalio s njom i rekao: „Ti si moja porcelanska jabuka.“

Obrve su joj se namrštile i napravile oblik polumjeseca iznad vrha njenog nosa. A onda joj se izraz lica smekšao.

Onda sam joj rekao: „Sad si kao jedna od mojih pomorandži.“

Ona me je gledala u nevjerici nekoliko sekundi, a onda počela vaditi sve pomorandže iz moje kese i gađati me njima.

Dok sam prebirao po pomorandžama u gajbi, osjetio sam bolan udarac po ramenu. Čuo sam tupi udarac nekog predmeta od pod. Pogledao sam ispod svojih nogu i primjetio da se pored mojih stopala kotrlja krupna i sočna crvena jabuka. Uzeo sam je u ruku. Ispunila mi je cijelu šaku. Površina joj je bila toliko sjajna i glatka, da se moj lik mogao jasno ogledati na njoj. Bila je kao da je od porcelana.

Počeo sam razgledati oko sebe, ali nikog nije bilo, osim prodavačice na kasi, koja je glasno žvakala svoju žvaku i listala magazin.

Nisam želio jabuku, ali sam ovu ipak uzeo. Na kraju, nisam uzeo pomorandže, već samo ovo jednu jabuku.

Stao sam na kasu pred prodavačicu sav zbunjen. Dao sam joj jednu jabuku i tri bočice da mi ih otkuca i naplati. Prodavačica je pogledala u jabuku, pa u mene.

„Niste našli vagu?“, pitala me je.

„Zaboravio sam. Izvinite.“, rekao sam joj.

Samo je jednom otpuhnula i stavila jabuku na vagu pored kase.

Platio sam joj i uzeo kesu.

Na izlasku me je zaustavila.

„Račun?“, pitala me je.

„Ne treba, hvala.“, odgovorio sam joj.

„Moje je da Vam ga dam zbog inspekcije, a Vaše je šta ćete raditi s njim.“, rekla mi je i još jednom mi pružila račun.

Uzeo sam račun i kada sam se spremao da ga zgužvam i ubacim u kesu, vidio sam da je nešto napisano na poleđini.

„Dala sam mu tvoje ime.“

Hladan znoj je ponovo oblio moje lice. Izašao sam iz prodavnice zbunjen i iznenađen.

Nekoliko metara ispred mene, prošao je žuti taksi, u kojem su dva muškarca čavrljala na prednjim sjedištima, a iza njih je mlada žena držala malo dijete i kesu punu crvenih jabuka na krilu.

S osmijehom, skoro neprimjetnim, na jednom kraju usana, odmjerila je prvo moje zbunjeno i iznenađeno lice, a onda i crvenu porcelansku jabuku u mojoj kesi.