Osoba s malo boljim logičkim i racionalnim rezonovanjem, vjerovatno bi lakše pustila zaboravu sjećanja na njihov posljednji susret na putu iza male prodavnice na kraju trga. Ali ne i on.

I najsitniji atom logike koji je imao, iščezao je i pretvorio se u kozmičku prašinu onog trenutka kada ju je vidio kako sjedi na zadnjem sjedištu žutog taksija sa malim sinom i kesom punom krupnih crvenih jabuka, s korom toliko čistom i glatkom, nalik porcelanu. Nikada nije zaboravio njen pogled, krupne smeđe oči kao u vjeverice i miris ljubičica koji je punio njegove nosnice i činio da se osjeća kao da leži zavaljen u polju ljubičica.

Najviše od svega, svih sedam dana otkako su se posljednji put vidjeli, urezane u svaku boru na kori njegovog velikog mozga, ostale su pet riječi: Dala sam mu tvoje ime.

Sjedio je za malim stolom u kuhinji u svom stanu. Na stolu je bila krupna, crvena jabuka, kore isto toliko čiste, sjajne i bez ijedne mrlje ili oštećenja, kao prije sedam dana kada se ista jabuka našla pored njegovih stopala u prodavnici. Mogao je vidjeti svoje prekrštene ruke i ozbiljan i zabrinut izraz lica kako se ogledaju na sjajnoj i čistoj kori jabuke.

Na stolu pored jabuke bio je i račun iz prodavnice na čijoj poleđini je pisalo tih pet riječi. Uzeo je račun u ruke i prešao vrhovima prstiju preko rukopisa na poleđini. Približio je poleđinu računa nosu i mogao se zakleti da mu je nosnice barem na sekundu ispunio parfem s mirisom ljubičica.

Vratio je račun na sto i crvenu jabuku u frižider, kako se ne bi pokvarila na toploti.

Otišao je u kupatilo i zatvorio vrata. Stao je ispred ogledala i pogledao svoje umorne oči, blago spuštenih kapaka i s plavim podočnjacima koji su izgledali kao da prave oblik luka. Noćima nije spavao. Ili bi pokušao zaspati, pa ustao iz kreveta iznerviran što ne može zatvoriti oči ni na pet minuta, ili bi uspio zaspati na nekih dva sata, pa bi se probudio i proveo ostatak noći, sve do jutra, budan.

Nije spavao, a dugo vremena se nije ni obrijao. Izvadio je novi brijač u maloj polici iza ogledala i nakvasio lice hladnom vodom iz česme na lavabou. Iscijedio je ostatak pjene za brijanje iz tube i razmazao po licu. Dio po dio, nije bio previše prisutan i pažljiv tokom brijanja, jer je u glavi razrađivao svoju ideju.

Morao ju je ponovo vidjeti. Ipak će ona sada kupiti stan u njegovom kvartu i živjeti u blizini njegovog stana.

Završio je s brijanjem i isprao brijač. Odložio je brijač u malu policu iza ogledala i vodom iz česme isprao dno lavaboa u kojem su se nagomilale dlake i pjena za brijanje.

Izašao je iz kupatila i obukao crnu jaknu. Uzeo je račun sa stola i stavio u džep jakne. Izašao je iz stana užurbanim koracima.

Nakon dvije stanice koliko je prešao tramvajskom vožnjom, ponovo se našao na malom gradskom trgu koji izgleda kao šahovska tabla, kada se pogleda s otvorene terase malog stana koji on i ona nikada nisu kupili zajedno, a u kojem će ona sada živjeti s nekim drugim.

Znao je da nema pravo da je pozove da pričaju ili da insistira da se vide. Ali nije ni mogao biti miran s tim saznanjem da je odabrala dati njegovo ime sinu koji je dobila s drugim muškarcem.

Popeo se uz krivudave stepenice koje su vodile na sprat malog stana. Stao je iza zatvorenih vrata i nekoliko trenutaka samo gledao u vrata. U tim trenucima, ozbiljno je razmatrao i tu opciju da će i njoj i sebi napraviti problem, ako se pojavi.

Ipak je napravio korak bliže vratima, skupio hrabrosti i podigao šaku da pokuca na vrata. U trenutku kada je krenuo da pokuca, čuo je nečije korake kako se penju stepenicama i muški glas iza svojih leđa.

Okrenuo se iza sebe misleći da je to njen muž.

Bio je to vlasnik stana.

„Dobar dan. Opet Vi.“, rekao je vlasnik, očigledno nimalo sretan što ga opet vidi.

„Zd...zdravo...“, počeo je zamuckivati i znojiti se. „Mislio sam da ste Vi...“, pokazao je rukom prema vratima stana. „Da ste Vi muškarac koji se doselio u ovaj stan.“

Vlasnik stana je samo odmahnuo glavom.

„Niko se nije doselio u ovaj stan. Predomislili su se.“, rekao je vlasnik stana razočarano.

Ponovo ga je oblio hladan znoj.

Da li je otišla zbog njega? Da li joj je bilo toliko neprijatno da nije željela da se uopšte sreću? Makar i slučajno na ulici ili u marketu.

„Predomislili?“, pitao je.

„Ma da, muž je dobio neku promociju na poslu, pa se sele u Švicarsku. Tamo će odsad živjeti.“, odgovorio je vlasnik.

Progutao je pljuvačku i spustio je glavu. Još jednom, univerzum se dobro našalio s njim i po drugi put mu uzeo san i ostavio samo mogućnost maštanja, kao načina da se nosi sa pretpostavkom da se njih dvoje vjerovatno nikada više neće vidjeti.

„Eto... Ako ste Vi zainteresovani da kupite stan, možemo prošetati zajedno. Ako hoćete.“, rekao je vlasnik stana optimistično.

„Možda dr... drugi put. Hvala.“, rekao je on i požurio da siđe niz stepenice.

Vlasnik je napravio mrzovoljnu facu i ostao gledati za njim.

Izašao je iz zgrade. Osjećao je kako mu nedostaje kiseonika u plućima. Pokušao je napraviti nekoliko dubokih udisaja. Došetao je do prve slobodne klupe i sjeo na nju.

Posmatrao je djecu koja su se igrala u parku. Njihove majke i očeve i nikada sretnije prizore porodica. Onoga što je sada toliko daleko od njega. Osjetio je kako mu se zjenice pune suzama i kako mu vrele suze peku oči.

Možda je ovako i lakše. Možda bi imao anksiozne napade svaki put kada bi vidio nju i njenog muža kako se grle i gledaju se zaljubljeno, dok se njihov mali sin i još djece, koja bi se sigurno rodila iz te ljubavi, igraju u parku. Na samo nekoliko metara od klupe na kojoj su sjedili prije nešto više od pet godina, kada ga je ona pogledala razočarano kada joj je rekao da je ne može izabrati i da nije spreman za nju.

Nije uspio zadržati suze, pa se nekoliko njih skotrljalo niz njegove obraze.

Vidio je figuru žene koja je sjela na drvenu klupu pored njega. Okrenuo je glavu na stranu i obrisao suze sa obraza rukavom jakne. Kada je okrenuo glavu da pogleda ženu koja je sjela pored njega, vidio je nju.

Sjedila je na samo nekoliko centimetara od njega i posmatrala ga svojim krupnim i vjeveričjim očima. Bilo je u tim očima nježnosti i empatije, ali i neke vrste ljutnje. Barem je on to čitao kao ljutnju.

Nosnice mu je odjednom ispunio parfem s mirisom ljubičica i ponovo se osjetio kao da leži u mekim vlasima trave sa hiljadu cvjetova ljubičica oko sebe.