Apsurdom života i postojanja ponajviše se zabavio Albert Camus prikazujući apsurdnost čovjeka kroz glavni lik svog romana Stranac.

Glavni lik, Merso, stranac je u društvu zbog svoje ravnodušnosti. On odstupa od normi nametnutih godinama unazad stoga nije ni čudo ako bi neko pomislio da je hladnokrvno biće bez imalo empatije. Merso je svjestan vlastite postojanosti i prolaznosti, smrti kao jedine izvjesnosti te trajanja u životu koje je uzaludno.

Tom tematikom, odnosno tim besmislenim “trajanjem” ispunjenim patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa bavio se i Samuel Beckett, dramatičar i romanopisac, koji u svojim djelima napušta uobičajeni dramski zaplet; likove svodi na marionete, često nijeme ili slijepe, koje se pomijeraju po nekom besmislenom ritmu unutar ograničenog životnog kruga, a u tom kretanju su također “ograničeni” (zatrpani u pijesku ili smješteni u kantu za smeće). Također, ponavljanjem više-manje istih radnji on naglašava tu besmislenost.

Camus u djelu Mit o Sizifu također govori o besmislu naših radnji, jer Sizif iznova i iznova gura isti kamen. Vratimo li se ponovo na Stranca možemo uvidjeti Mersoovu psihologiju. Njemu javljaju da mu je majka umrla, a kasnije mu zamijeraju njegovu ravnodušnost i shvatanja kojih se drži. On smatra da se smrt “morala dogoditi”.

Dakle, za njega je smrt mogući spas od uzaludnog života. Život je samo čekanje smrti bez imalo radosti ili mogućnosti življenja. Ne poistovjećujem se s filozofijom apsurda, jer premda smrt jeste jedina stopostotna izvjesnost život ne treba svesti na čekanje iste. Ako bi samo čekali smrt, život bi bio uzaludan, ali življenjem istog, makar na kratko, uzaludnost bi sveli na minimum.

Ako se ljepota života ne može pronaći u ljudima onda zasigurno može u danu koji proživljavamo.

Iako je sutrašnji neizvjestan, dati momenat nije!

Foto Raymond Peebles