Stvaralaštvo bez iskustva je prazno

(Otvoreno pismo nadobudnom autoru)

Moram iskreno priznati, ponekad me oduševiš. Ponekad, isto tako, jednako snažno, blago rečeno, iznerviraš. Ne zato što nemaš talenta ili inteligencije, već zato što – upravo kao stvaralac, umjetnik – znaš nekad pošteno „lupiti“. Ne toliko zlonamjerno, koliko samouvjereno. A samouvjerenost bez iskustva često proizvodi rečenice koje dobro zvuče, ali ne stoje.

Jedna od njih ti je i ova: „Terapeut čita i prepričava tuđe knjige, stvaralac priča svoje.“

Na prvu – zvuči efektno. Na drugu – problematično. Na treću – jednostavno netočno.

Problem započinje već tamo gdje priznaješ da nikad nisi bio kod terapeuta, a ipak o terapiji i terapeutima iznosiš svoj strogi sud. To me neodoljivo podsjeća na naše brojne nogometne „eksperte“ koji znaju o nogometnoj taktici, selekciji i igri više od pokojnih Ćire Blaževića i Miljana Miljanića zajedno, ali nikada u svom životu nisu navukli kopačke. Gledali jesu. Čitali jesu. Analizirali jesu. Ali igrali – nisu.

I tu dolazimo do suštine.

Jedan ozbiljan terapeut ili stručnjak ne glumi genija koji izmišlja svijet iznova. On radi unutar postojećih teorija, modela i znanja. Oslanja se na knjige, istraživanja, škole mišljenja. Preuzima, prevodi i primjenjuje tuđe uvide na konkretne ljude, u konkretnim životnim situacijama. On, da upotrijebimo poznatu metaforu, stoji na ramenima onih koji su bili prije njega – i to nije mana, nego njegova najveća profesionalna vrlina.

Reći da terapeut samo „čita i prepričava tuđe knjige“ znači banalizirati terapijski rad do nivoa karikature. Dobar terapeut ne recitira teorije klijentu, ne „čita knjige naglas“, ne drži predavanje. On u svakom susretu stvara novi prostor za razumijevanje, prostor koji je ko-kreativan, živ i neponovljiv. Terapijski proces nije samo puko prenošenje znanja – to je primjena znanja na ljudsku patnju, na nečiju krhkost, traumu, anksioznost, strah i konfuziju. To je daleko kompleksnije od „prepričavanja knjiga".

S druge strane, ni stvaralac nije ono romantično biće koje stvara iz ničega. Ta slika je lijepa, ali je mit. Pisci čitaju druge pisce. Umjetnici uče forme, stilove i tradicije. „Originalnost“ je vrlo često nova kombinacija postojećeg, jer gotovo da ne postoji misao, osjećaj ili tema koja već nije bila izrečena – i to ne jednom, nego bezbroj puta.

Čak i najradikalniji stvaraoci stoje u stalnom dijalogu sa svojim prethodnicima, svjesno ili nesvjesno. Razlika nije u tome da li samo koriste tuđe nasljeđe, nego kako ga koriste.

Zato je mnogo preciznija – i poštenija – ova tvrdnja: „Terapeut radi u okviru znanja, stvaralac na njegovim rubovima.“

Tvoja početna rečenica pati od nedostatka nijansi. A upravo su nijanse ono što razlikuje ozbiljno mišljenje od efektnog pamfleta. Terapija bez znanja nije hrabra – ona je opasna. A stvaralaštvo bez iskustva nije slobodno – ono je prazno.

U oba slučaja, riječ je o odgovornosti.
Različitoj, ali jednako stvarnoj.

I tu prestaje podjela na „one koji čitaju tuđe“ i „one koji pričaju svoje“.