Tamo gdje se sastaju
I ljube sunce i zemlja.
Tamo gdje se ne čekaju snovi,
Već se živi realnost utkana
U najdublje želje srca.
Srce poželi to što mozak
Nikada ne bi znao.
Previše mu otpuštanja
Treba za to.
A premalo ga može priuštiti.
Jer otpuštanje znači bez kontrole.
A mozak bez kontrole,
Znači nemoć.
Znači nemoj!
Bojim se!
Tamo gdje bijele ptice
S grančicama masline oblijeću.
Ali nikako da slete.
Tamo gdje svaki voz
Može biti posljednji,
A dosad nijedan nije prošao.
U toj zemlji, pored pruge,
Sam posijao svoju nadu
Da ću te jednom vidjeti.
Uljuljkanu u mir.
Nasmijanu.
Još uvijek me nikad nisi razočarala,
Kada je trebalo da se pojaviš u snovima.
Čekam te i ovdje.
S buketom svježe ubranih zlatnih ruža
Iz bašte koja raste odmah iza ove pruge.
Pune sunca.
Takva mi krojiš snove.
Nit po nit,
Kao sunčevi zraci.
Umjesto vode,
Piješ iz rijeke pune meda.
Pojavi se više
I ovu gorku čežnju
Pretvori u med.
Otvori svoje ruke
I pusti iz grudi hiljade leptirova.
Boje duge.
Budi duga.
Kada se pojavi duga
Iza sunčeve pruge,
Znaću da si ti.
A ako se ipak u daljini
Čuje voz,
Znaću da si obmana.
I da nikada nisi ni planirala doći.
Ćudljiva. Nesmotrena. Sebična.
Pitka. Medena. Zlatna.
Sunčeva pruga.
Možda je i sjena.
Možda je posljednji voz
Davno prošao.
Samo ga ja nisam čuo.