Madam Collete bila je među prvim damama u cijeloj Francuskoj, poslije Drugog svjetskog rata, koja je imala poslovnicu i biznis na svoje ime, umjesto muževo.

Dotad su žene bile ili domaćice ili zaposlenice u firmama svojih muževa.

U gradu u kojem je živjela, madam Collete, bila je izuzetak o kojem se neprestano i nepresušno pričalo na popodnevnim kafama, ručkovima ili u neobaveznim ćaskanjima između terasa dva susjedna stana ili preko ograde, za vrijeme širenja veša.

Pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, Francuska, kao i cijela Evropa, još uvijek se oporavljala od posljedica razaranja i uporno pokušavala sakriti broj osiromašenih i beskućnika, a i bogatih skorojevića, od statistike.

U tom periodu, počeli su se otvarati frizerski saloni za dame bogatih državnih službenika ili muževa koji su bili zaposlenici u firmama tih istih službenika. Uprkos tome što su frizerski saloni za ženske frizure bili na vrhuncu svoje traženosti i popularnosti, madam Collete odabrala je da otvori berbernicu za muškarce. Berbernica se zvala: Madam Collete.

Novootvorenu berbernicu kod misteriozne madam, kroz nekoliko dana, počeli su posjećivati vlasnici firmi, njihovi zamjenici, predsjednici, ministri i drugi državni činbenici na visokim pozicijama.

Žene tih istih državnih službenika, bile su većinski ljubomorne na to koliko puta mjesečno su njihovi muževi posjećivali berbernicu madam Collete. Sve u nadi da će je jednom vidjeti.

I Adrien je znao za njeno postojanje i postojanje njene berbernice.

Često bi čitao o njoj i njenom mužu u svježe odštampanim novinama, koje je štampala novinska redakcija „Clement“, koja je ujedno imala i svoju štampariju. Redakciju je držao poznati francuski novinar i ratni izvještavač, Nicolas Clement.

Adrien je bio njegov osobni vozač.

Clement ga je vidio kako nosi gajbe voća i povrća na pijaci i odlučio od njega napraviti relativno uglađenog gospodina. Kupio mu je odijelo i dodjelio automobil u kojem će ga voziti na putovanja, sastanke i konferencije kojima je trebao prisustvovati. Kada je Clement bio na sastanku ili konferenciji, Adrien bi sjedio u Citroen Traction Avantu na vozačevom sjedištu i izvadio svježe odštampane novine ispod sjedišta i čitao najnovije gradske, državne i evropske vijesti. Nekoliko puta je među tim vijestima bila spomenuta i madam Collete.

Niko nije znao njeno ime, ali su svi znali da po udaji nije uzela prezime svog bogatog muža, Olivier Duboisa, nego je odlučila zadržati svoje djevojačko prezime, Collete.

Interesantno, u gradu i u toj regiji, nije bilo nijedne bogate porodice s prezimenom Collete, da bi njihova kćerka zbog toga željela zadržati svoje djevojačko prezime.

Vidjevši Clementa kako gleda s jedne prema drugoj strani puta i prelazi ulicu užurbanim koracima, Adrien je zatvorio novine i stavio ih ispod vozačevog sjedišta. Pogledao je u prednji retrovizor i vidio Clementa kako se približava automobilu. Kada je Clement ušao u auto i zatvorio vrata, Adrien ga je pogledao i pitao gdje da vozi.

„Kod madam Collete.“, rekao je Clement.

Adrien se na trenutak zbunio.

„U berbernicu. Ne mogu ovakav na konferenciju.“, rekao je Clement.

Adrien je klimnuo glavom, vidno zbunjen i preplašen, ali i uzbuđen što će napokon vidjeti kako izgleda čuvena berbernica.

Berbernica se nalazila nekoliko ulica ispod restorana ispred kojeg je Adrien čekao Clementa i čitao novine. Kada su se parkirali na parkingu nedaleko od berbernice, vidjeli su da skoro nema nijednog praznog mjesta. Bilo je 12 i 10 popodne, vrijeme pauza na poslovima, i naravno, gdje bi svi ti činbenici koji imaju svoje porodice mogli provesti vrijeme, osim u berbernici madam Collete, bruseći ego jedni drugima i potajno se nadajući, da će ih misteriozna vlasnica berbernice počastiti svojim dolaskom.

Adrien je parkirao automobil i okrenuo se prema Clementa.

„U koliko da računam da ćete biti gotovi?“, pitao je on Clementa.

Iako je Clement bio poprilično prijateljski nastrojen prema Adrienu, Adrien nikada nije želio prestati oslovljavati Clementi sa Vi i preći granicu.

„Imam konferenciju u 1 i 30. Računaj nekad oko 1 da ću biti gotov.“, rekao je Clement i otvorio vrata da izađe iz automobila. Iznenada se okrenuo prema Adrienu i pogledao ga.

„A i tebi bi godilo da središ bradu malo.“, rekao mu je. „Hajde sa mnom, ja častim.“

Adrien se nasmijao i zahvalio se Clementu. Između posla i brige o bolesnoj majci u stanu, nije se baš trudio oko svog izgleda. Niti je imao želje, niti vremena za to. Ali pošto je Clement sam ponudio, Adrien nije želio odbiti. Još uz to, postojala je mogućnost da će vidjeti madam.

Ušli su u berbernicu, kada ih je dočekao jedan od berbera i uzeo njihove sakoe. Pitao ih je da li bi nešto željeli da popiju. Clement im je naručio po čašu bijelog vina.

Dok je njegov berber oštrio svoje sječivo i makaze, Adrien je posmatrao kako izgleda berbernica. Unutra je bila vrlo skromna, ali je bilo elemenata koji su odražavali visok položaj u društvu vlasnice. Bilo je nekoliko izvajanih figura srednje veličine, zidovi su bili crveni, a zavjese zlatne boje.

Berber mu je donio čašu bijelog vina i položio mu glavu, tako da prvo ukloni i dotjera zarasle guste dlake na vratu.

U tom trenutku, u berbernicu je ušla prelijepa visoka i mlada žena. Žena je imali elegentni zeleni šešir na glavi i kratku, valovitu kosu malo iznad ramena, boje kestena. Nosila je ogrlicu od malih, bijelih bisera oko vrata i svilenu tamno zelenu haljinu, koja je imala kaiš oko njenog već tankog struka i dopirala joj je do malo ispod koljena. U lijevoj ruci je držala dugu cigaretu, a u desnoj malu smeđu i kožnu torbu. Pogledala je sve unutra svojim tamnozelenim očima koje su djelovale toliko oštro.

Bila je to madam Collete i bila je baš onakva, kao na fotografijama u novinama.

Čim je ušla, sve kao da je stalo.

Berberi su se ustrojili i poredali, kao da ulazi kakav vojni oficir. A i samo držanje madam Collete, bilo je oficirsko.

Klimnula je svima glavom u znak odobravanja i svi su nastavili s radom.

Adrienova glava je pratila kretanje njenih tankih i bijelih nogu. Sve je trajalo nekoliko sekundi, a njemu se činilo kao da traje cijelu vječnost. Madam je ubrzo otišla sa jednim od zaposlenika berbernice iza jedne od zlatnih zavjesa.

Nakon nekoliko minuta, izašla je iza te iste zavjese i stavila veću sumu novca u torbu. Svi berberi su se opet ustrojili. Ona je krajičkom oka, dok se kretala prema ulaznim vratima, pogledala Adriena, koji se tad zagrcnuo, toliko da ga je berber malo posjekao sječivom.

Malo krvi je poteklo na koži njegovog vrata, ali je on bio isuviše omađijan pogledom tih tamnozelenih očiju da bi osjetio da ga nešto boli.

Narednih nekoliko dana vozio je Clementa po sastancima neprestano, jer su pripremali novo izdanje novina, pa nije imao vremena proći pored berbernice u nadi da će ponovo vidjeti madam Collete, čije su oči ostale urezane u kori njegovog velikog mozga, kao tetovaža.

Na jednom od Clementovih sastanaka, izašao je iz auta da popije kafu na svježem zraku i čuo Clementa kako priča sa jednim od urednika da će napisati priču o madam Collete.

Tog dana, berbernica je iznenada bila zatvorena i grad je brujao o tome da je umro gospodin Dubois, muž madam Collete. Brujali su o tome da se ona neće dugo zadržati kao udovica, zbog svoje ljepote i bogastva i da će najvjerovatnije ona naslijediti sve njegovo bogastvo.

Clement je rekao svom uredniku da ga je njegov blizak prijatelj obavijestio da ima povjerljiv izvor da je madam Collet naručila ubistvo svog muža. Zbog čega bi madam Collet htjela ubiti svog muža, ostalo im je da saznaju. Clement je tu istragu shvatio jako ozbiljno i odlučio angažovati nekoliko svojih izvještavača, koje je on sam obučio, za ovakve slučajeve. Izvještavači bi dolazili u berbernicu kao mušterije i pokušavali saznati o čemu pričaju zaposlenici, ali i njihove mušterije. Pratili bi i samu madam Collete. Gdje živi, ko joj dolazi u stan, s kim se ona sastaje. Sve u cilju toga da otkriju da li ona stvarno stoji iza ubistva svog muža.

Madam je bila na listi policijskih istražitelja, ali niko još ništa nije potvrdio i niko nije imao dokaza da sumnjaju u nju.

Clement je rekao Adrienu da se spremi, jer idu na sahranu gospodinu Duboisu.

Kada su stigli ispred vile u kojoj su živjeli madam Collete i gospodin Dubois, dvorište je bilo puno ljudi u crnom. Muškaraca koji su dolazili u pratnji svojih žena. Ušli su u vilu i Clement je odmah otišao da se pozdravi sa upravnikom policije i njegovim kolegom.

Adrien je prolazio među ljudima i činilo mu se da ostaje bez zraka u tolikoj gužvi.

Popeo se na sprat i počeo hodati dugim hodnikom, dalje od glasova ljudi. Stigao je do sobe na kraju hodnika. Kada je čuo glasove, provirio je iza vrata.

Na krevetu je sjedila madam, blijedog lica i s podočnjacima. I dalje očaravajuće lijepa, ali umorna. Pored nje je bila žena u srednjim 40-tim po čijim rečenicama se moglo zaključiti da je doktorica. Mjerila joj je pritisak.

„Je li gospodin znao da ste...“, pitala ju je, kada ju je madam prekinula usred rečenice.

„Nije. Nisam mu rekla.“, odgovorila je madam.

„Madam, hoćete li zadržati dijete? Jer ako planirate, nije dobro za Vašu trudnoću da budete ovdje.“, rekla je doktorica zabrinuto.

Osjetio je grč u nozi i naglo se odmaknuo od vrata. Madam, koja je dotad masirala glavu, pogledala je u pravcu vrata.

Zbunjeno ju je pogledao i brzim koracima otišao.

Cijeli dan, pratila ga je glavobolja i neprijatan osjećaj, kad bi se sjetio pogleda madam Collete, kad ga je vidjela da stoji ispred vrata i sluša. Morao je nečim žestokim da ispere taj ružan osjećaj iz svog želuca i crijeva, u suprotnom ništa neće moći stati u njegov stomak, osim krivice.

Nakon vožnje, otišao je u kafić u blizini redakcije. Bilo je 10 i 45 naveče.

Pogledao je cjenovnik i shvatio da najžešće piće koje sebi može priuštiti jeste pivo. Konobar mu je donio staklenu bocu i nasuo pivo u čašu. Držeći se za bolnu glavu, počeo je piti, gutljaj po gutljaj.

Konobar mu je ubrzo prišao i dao mu čašu konjaka. Adrien ga je zbunjeno pogledao.

„Ja ti nemam para da ovo platim.“, rekao mu je zbunjeno.

„Gospođa iza Vas časti.“, rekao mu je konobar.

Kad se Adrien zbunjeno okrenuo, nekoliko stolova iza šanka za kojim je on sjedio, sjedila je madam Collete u crnoj haljini do ispod koljena, s crnim svilenim rukavicama koje joj pokrivaju laktove i s crnim šeširom na glavi. U lijevoj ruci je ponovo držala dugu, bijelu cigaretu. Pušila je i gledala u njega.

Nije znao šta da misli o tom iznenadnom susretu, ali je počeo dobijati osjećaj da je negdje gadno pogriješio.