O ovome se ne priča. Ili se priča tiho, šapatom, iza zatvorenih vrata, kad misliš da te niko ne čuje. A trebalo bi. Trebalo bi da se o ovome priča, da se o ovome piše, da učimo djevojčice da nisu krive i da imaju pravo na granice. I na sigurnost. I na glas.

Dugo sam razmišljala da li da napišem ovaj članak. Vjeruj mi, svaki put kad sam počela, nešto mi je stisnulo grlo. Kao da me neka nevidljiva ruka vuče nazad, šapuće mi: ,,Nije to bilo ništa. Preuveličavaš. Šuti.” A onda sam shvatila , baš zbog te šutnje ovakve stvari se i dešavaju. Zato sad govorim. Pišem. Za sebe. Za one koje su prošle isto ili gore. Za onu djevojčicu koja to tada nije mogla razumjeti.

Imala sam oko deset godina. Možda jedanaest. Ali ne više od dvanaest. Bilo je ljeto, toplo i puno one posebne, dječije bezbrižnosti. Išla sam sa roditeljima i mojom sestrom u grad. Sjećam se parka ,zelenilo, klupe, osmijesi, cvrkut ptica i onaj osjećaj da je svijet velik, ali ne i strašan.

Bila sam sretna. Onako kako samo dijete može biti. Proveli smo skoro cijeli dan vani, smijali se, jeli sladoled, pravili slike za pamćenje. Onda je došlo vrijeme da krenemo kući. Ušli smo u mini bus. Bio je pun, kao i obično kad se svi vraćaju iz grada predveče.

Nekako, mama i ja uspjele smo se progurati do predzadnjeg sjedišta.
A tata i sestra su zauzeli,prvo mjesto.
Ona je sjela do prozora, ja pored nje. Ljudi su stajali pored nas, oko nas, ispred nas. Osjećala sam se sigurno, jer sam bila uz mamu. A onda sam ga spazila.

Čovjek koji je sjedio tačno iza mene. Na zadnjem sjedištu. Imao je možda četrdeset i nešto godina, ili pedeset. Nije bio uredan. Lice mu je bilo umorno, pogled nekako prazan. Djelovao je kao neko koga je život već davno slomio. Kao neko ko više nikome nije važan. To dijete u meni to je osjetilo.

U jednom trenutku, rekao mi je nešto. Ne sjećam se više tačno šta. Nešto bezazleno, usputno. I ja sam mu kratko odgovorila, ne razmišljajući. Bila sam učena da budem pristojna. I da slušam starije. A onda…

Sjedila sam, gledala kroz prozor. Mini bus je krenuo. I u jednom trenutku , osjetila sam nešto. Ne mogu to nikad zaboraviti. Đon njegove patike. Klizi niz moju nogu,nosila sam haljinicu. Ne kao kad ti neko slučajno stane blizu pa se dotaknete. Ovo nije bilo to.

Taj trenutak je bio kao da mi neko oduzima zrak. Osjetila sam hladan znoj na leđima. Noge su mi se zaledile. Srce mi je počelo kucati kao da će iskočiti iz prsa.

Pogledala sam u mamu, a onda brzo ustala. Niko nije znao šta mi je. Samo sam rekla da hoću da stojim. Mama je bila zbunjena, pitala me šta se dešava, ali nisam mogla govoriti. Samo sam stajala, držeći se za šipku, gledajući kroz prozor, pokušavajući da se ne rasplačem pred svim tim ljudima.

Kad smo došli kući, otišla sam pravo u kupatilo.Zatvorila vrata. I onda... suze. Toliko suza da sam se jedva mogla smiriti. Osjećala sam se... uprljano. Krivo. Zbunjeno. Nisam znala ni kako da objasnim šta se desilo, jer nisam imala riječi. Samo sam znala da je to bilo pogrešno. I da me pogodilo u dubinu koju tada nisam znala imenovati.

Roditeljima nisam rekla. Ni mami koja je sjedila pored mene. Ni tati. Ni sestri. Ni jednoj osobi. Nisam imala hrabrosti. Tek godinama kasnije, kad sam počela bolje razumijevati svijet, kad sam prvi put čula riječ ,,neprikladni dodiri”, kad sam počela shvatati da NISAM bila kriva ,tek tad sam rekla.

Nisam zaboravila. Nikad neću.

Možda neko ko ovo čita misli: ,,Ma nije to ništa, pa nije te ni dodirnuo rukom.” Ali tijelo zna. Instinkt zna. Duša zna. Taj trenutak je ostavio ožiljak. I ja nisam jedina.

Znam da ima djevojaka koje su prošle puno gore stvari. I koje šute. Koje se boje. Koje ne znaju da imaju pravo da govore. Koje misle da im niko neće vjerovati. Ili da su možda one krive. Jer su bile ljubazne. Jer su rekle ,,Dobar dan”. Jer su nosile haljinicu. Jer su bile nasmijane.

Zato ti sad pišem, tebi koja ovo čitaš:

Ti nisi kriva. Nikad.
Tvoje tijelo je tvoje.
Tvoje granice su tvoje.
I tvoja priča zaslužuje da se čuje.

Ako si nešto slično prošla, znaj da nisi sama. Nisi luda. Nisi umišljena. I nisi bezvrijedna. Sve si, samo ne to.

Tišina koju nosimo kao djevojčice, ne bi smijela biti doživotna kazna. Zato je važno da govorimo. Da učimo jedne druge. Da se štitimo. Da budemo hrabre , ne zato što nas ništa ne boli, nego baš zato što nas boli, a ipak odlučimo da ne šutimo.

Jer možda danas neko pročita ovo i po prvi put prepozna svoj bol u tuđim riječima. I shvati da je vrijedan.

Zato pričaj. Za sebe. Za mene. Za sve nas koje smo nekad samo htjele da nas neko vidi kroz našu tišinu.