Bilo je to ljetos.
Sunce se pomaljalo kroz grane masline
I ogledalo svoje zrake u bistrini morske vode.
Vazduh na obali je mirisao na kremu za sunčanje i svježe krofne.
Kosa je bila puštena i valovita.
Slobodna.
Lice bez i trun šminke.
Sve oko mene je disalo ljeto,
A ja sam disala slobodu.
Negdje u svoj toj slobodi,
Zapeo mi je za oko.
Pojavom. Mirnoćom. Glasom.
Onim što je budio u meni.
Bio je trenutak i ništa više.
A ljeto je za mene dobilo boju njegovih očiju.
Valovi su se kretali u pravcu valova u njegovoj kosi.
Vjetar je disao pokretima i dubinom njegovih pluća.
Nekim je ljudima suđeno
Da ostanu u nama.
U bojama i godišnjim dobima.
U mislima i srcima.
Nekim je ljudima suđeno
Da nam promijene tok misli bez i jednog dodira.
Samo svojim postojanjem.
I kad prvo sunce ili morski valovi vrate uspomenu na njih,
Ukus je gorko – sladak.
Gorko, jer je sve samo trenutak.
Sladak, jer je i trenutak dovoljan i jer smo ga imali sreću iskusiti.
Zato nikad ne potcjenjujem trenutke.
I ne tražim logiku u njihovoj dužini.
Dolaze sa svrhom,
A odlaze kada završe svoju svrhu.
Kako je lijepo znati da imamo svrhu!
Da jedan trenutak s nama,
Ostaje zapisan u nečijoj glavi zauvijek.
Da smo nekome boja, pjesma, miris ili ljeto.
Da smo nečije ljeto.
Nostalgija i čeznutljiv pogled u daljinu.
Izmamljeni osmjeh na licu.
Nikad ne traje više od trenutka,
A u uspomeni živi cijelu vječnost.