Autorica opisuje zimu ne samo kao vanjski hlad, nego i kao metaforu za emocionalnu prazninu i trenutke slabosti. Kroz slike hladnoće, vjetra i razbacanih uspomena, prikazana je unutrašnja borba između čežnje za toplinom i svijesti da je ona sada moguća samo u tišini i miru koji sama stvara.
Nemoj se javiti ako te
nazovem večeras.
Ova hladna zima pretvara misli u lutalice,
a nas u ljude koji traže toplinu
i tamo gdje je odavno nema.
Hladnoća prodire dušu,
tiho,
uporno,
kao da želi provjeriti
koliko sam još krhka
na spomen tvog imena.
Vjetar vraća uspomene,
razbacuje ih po meni kao stare fotografije na stolu koji niko ne čisti.
Ali ti ti se nemoj igrati sa mojim osjećajima.
Nemoj se javiti.
Nemoj misliti da ovaj poziv
znači ono što je nekad značio.
To me samo sjećanja ponesu,
kao val koji se iznenada digne
pa odmah spusti.
Taj poziv je samo trenutak slabosti,
kratka pukotina
u miru koji sam jedva skupila.
Zato te molim.
Nemoj se javiti ako te nazovem večeras.
Ne otvaraj vrata prošlosti,
koje mogu raspršiti mir
koji sam jedva skupila.
Neka ostane samo hladnoća
koja me uči da stojim sama,
neka ostanu samo uspomene
koje šaptom prolaze kroz sobu,
i ja, koja polako učim
da mi ne trebaš da bi mi bilo toplo.
Viktorija Stojovska
