jutro

Težak vazduh mi se objesio za pleća i pritišće tek toliko da ne mogu duboko da udahnem. Jutro je, kao i uvijek, počelo ritualističkom rutinom: otvori oči, ugasi alarm, zatvori oči, ugasi alarm ponovo, zatvori oči... Opsuj, ustani. Tako se budim otprilike već petnaest godina, još od onog dana kad mi je jutro započelo smrću najvoljenije od svih duša. Struja mi prođe kroz tijelo kad se sjetim poziva mog oca: "Majka je umrla. Ne govori mami dok ne dođem kući."
Čudno je kako ti jedan događaj ureže krvave tragove u očima. Zato se, valjda, trudim da ih držim zatvorenim kad me jutrom budi alarm.
Nisam se nadao da ću te sresti.
Ne u ovom vremenu. Ne ispod ovog neba.

balkon

Kafu pijem gorku. Što crnju, što jaču, što težu. Ne smatram se naročito posebnim u tom aspektu, mnogi ljudi su već naviknuti na nedostatak šećera u životu. Možda se samo čuvam šećerne bolesti za koju imam sve genetske predispozicije, a nimalo strpljenja da se nosim sa istom. Nakon što sam doživio infarkt, shvatio sam da nemam taj duh koji je čovjeku potreban da bi se nosio sa teškim bolestima. Ne mogu da mirujem, a tri dana koja sam (skoro prisilno) proveo u bolnici su mi bila naprosto paklena. Lijekovi, pregledi, tetošenja, poruke i pozivi, iako dobronamjerni su u meni izazivali gađenje. Nisam nikad bio žrtva, nikad nisam pao na koljena, nikad mi nije bila neophodna tuđa pomoć. Ja sam onaj koji stoji čvrsto i pomaže drugima.
Četvrti dan sam izašao i sjeo na balkon sa cigaretom u ustima, kako bih popio gorku kafu.

Nisam se nadao da ću te sresti.
Ne u ovom bijegu od smrti. Ne sa gorkim okusom u ustima.

augsburg

Šetao sam centrom Augsburga i sa lijeve strane zapazio ogroman broj školaraca. Osnovci, srednjoškolci, pokoji profesor i između njih svih - ogromna LGBT zastava.
Prekoputa su stojali narkomani i beskućnici koji su za centar svakog većeg njemačkog grada postali inventar. Njihovo pivo u ruci i pogled u ništa nisu odavali čisti apsurd koji mi se nalazio pred očima.
Bio sam umoran, čangrizav i potpuno nepripremljen za taj prizor. Jedna od najbogatijih zemalja na svijetu, u koju sam i sam došao u potrazi za stabilnošću, pravdom i prividom sigurnosti, u mojim očima je za sekund pala sa svog pedestala i završila negdje u sedmom krugu pakla. Poželio sam da uslikam beskućnike, isprintam sliku u istoj veličini njihove LGBT zastave, i ostavim između njih kao podsjetnik na vrijednost ljudskog života iznad bilo koje ideologije. Svaka zastava blijedi kad se postavi ispred vlastitog ogledala.

Nisam se nadao da ću te sresti.
Ne u ovom Babilonu. Ne u svijetu bez vrijednosti.

Žena

„Misliš da si jak,“ prekinula me sirovim, ali nježnim tonom. „Ti gledaš svijet kroz ružičaste naočale vlastite važnosti. Kad si zadnji put dopustio nekom da ti stvarno pomogne?!“
Srknuo sam kafu, izbjegavajući njen pogled. „Nisam čovjek koji zanovijeta,“ promrmljao sam.
"Kukavico!"
Pogledao sam je u nevjerici.
"Kad si zadnji put priznao da ti je teško?! Da si ranjiv?!“
„Ranjiv? Ja?“ podignuo sam obrve. „Ja neprestano nosim teret na plećima.“
„Da,“ rekla je i prišla bliže, „ali nosiš ga kao
prokletu uniformu, kao da ti je teret jedini dokaz vlastite vrijednosti. Bojiš se da će te svi prezreti ako ga skineš sa sebe. Ti bi radije bio sam, nego živ i nesavršen!“
Njene riječi su mi se zarile u pleća. Htio sam da udahnem, ali u mojim plućima je već živjela njena srdžba.
Bio sam tako malen, tako ranjiv, tako... Običan.

Nisam ni slutio da ću te sresti.
Ne sa ovim teretom. Ne ovako nespreman.



Ništa od ovog se nije dogodilo u stvarnosti. Sve je bila samo halucinacija prije nego je psiholog uklonio takve slike iz moje glave.