Ako ste bar jednom posjetili Sarajevo ili imali priliku družiti se s nekim Sarajlijom, garantujem da je u nekom trenutku spomenuta i legenda o Ivi Andriću kojem Sarajlije dobacuju iz kafane: "Halo, pisac, napiše li se šta?"

Navodno je to rečenica koja govori o tome da u Sarajevu ne postoje zvijezde, da je Sarajevo mjesto gdje se oskarovac prvi javlja komšiji i sve ostale slične priče.
Međutim, mislim da je vrijeme da se taj mit razbije.

U Sarajevu postoje zvijezde, samo nisu više među rajom, nego su u nekim drugim gradovima ili na nekom drugom svijetu. Kako bi odali počast svim tim legendama, Sarajlije svakog vikenda posjećuju koncerte mladih bendova koji, na svoj način, odaju počast svojim idolima — navodno.

Kada sam se počeo družiti s muzičarima, osjetio sam jednu dozu gađenja prema bendovima koji ne stvaraju svoje pjesme, nego pjevaju pjesme raznih drugih izvođača — takozvani tezgaroši ili kaveraši.

Izgleda da su prije par godina i oni to primijetili te su, umjesto obrada raznih izvođača, počeli raditi obrade isključivo jednog izvođača koji nije nužno završio svoju estradnu karijeru.
Sada oni više nisu „kaveraši“. Oni su sada omaž ili "tribjut" tom pjevaču.

Ime im je, u većini slučajeva, neki stih izvođača kojeg „tribjutuju“ i u većini slučajeva, na nastupima nose kostime koji se referiraju na vremenski period u kojem je taj izvođač bio na vrhuncu.

Dokaz da je Sarajevo najveći njegovatelj tribjut kulture govori događaj koji se desio prije godinu dana. Tada još nisam znao da ću vrlo brzo dobiti savršenu studiju slučaja — i to iz Beograda.

Iz Beograda je došao Marko, prijatelj mog kuma, koji je odlučio da svoj magistarski rad odradi u Sarajevu. Kroz priču mi je otkrio da je preko roditelja zavolio muziku koja dolazi iz Bosne — od komercijalnih izvođača do onih koji nikada nisu uspjeli probiti granice vlastitog kantona.
Navodno se kleo da zna tekst svake pjesme koja nas je predstavljala na Eurosongu i da je njegova porodica uvijek glasala za nas.

Marko, veliki ljubitelj pokreta New Primitives, izrazio je želju da obiđe lokacije koje se spominju u pjesmama nastalim iz tog pokreta.
Naravno, moj kum, koji ne posjeduje toliko trivijalnog znanja o Primitivcima kao ja, nagovorio me da budem Markov vodič kroz ulice Koševa, dok će on na sebe preuzeti ulogu šofera.

Nakon sat vremena obilaska Koševa, gdje sam uspio iskoristiti skoro svaku činjenicu koju sam kroz razne dokumentarce i intervjue pokupio o Zabranjenom pušenju, sjedamo u klub — umalo da zaboravim — kultni klub studenata arhitekture i građevine "AG".
Uz par pića objasnim mu historijat tog kultnog kluba i kako su prve korake na sceni tu napravili baš Primitivci i Dino Merlin kao pjevač grupe Merlin. Nakon što sam mu otkrio da kralj rokenrola, Elvis J. Kurtović, tu dolazi četvrtkom na redovni pub-kviz i usput pokupi maksimalan broj bodova, Marko je čvrsto odlučio da će od tog dana tu biti redovna mušterija.
Nakon što se opustio, rekao nam je da svira klavir i gitaru te da želi u Sarajevu oformiti bend inspirisan Novim primitivizmom. Moj kum i ja pokušali smo mu objasniti da ljudi više nisu toliko oduševljeni tom furkom.

Ipak, Marko je bio uporan i nakon par mjeseci našao je bend i pozvao nas na svirku u taj isti klub — pardon — kultni sarajevski klub.
Svirali su obrade Elvisa J. Kurtovića, Zabranjenog pušenja i nekoliko svojih autorskih pjesama. Publika je bila oduševljena; doduše, u publici nas je bilo sedmero, uključujući mene i mog kuma.

Nakon svirke kum ga je tješio da su njegove pjesme dobre i da treba nastaviti svirati autorsku muziku, dok sam mu ja govorio da je autorski put najbolji, ali da je u Sarajevu malo koga briga za autorske bendove.

Kada se Marko oraspoložio, počeo sam ga zezati da, ako zaista želi u Sarajevu živjeti od muzike, treba napraviti tribjut bend — ali ne bilo kakav, nego nekog sarajevskog izvođača koji više nije aktivan.

On je kao iz topa rekao: "Deen Backović!"

Iako impresionirani njegovim znanjem o našoj sceni, kolektivno smo odmahivali glavom jer je Fudara ipak neponovljiv. Misleći da je sve to samo dobra zajebancija, počeli smo k’o ludi predlagati izvođače kojima će Marko odati počast.

Edwin Po? — Premalo pjesama, dalje.
Mirzino jato? — Spremaju povratak, dalje.
Seven Up? — Gdje ćeš naći još četiri pjevača, još i da znaju plesati, dalje.
Azra Hasanović? — Ko?
Rizzo Ruža? — E, pretjera ga vala i ti. Čuj Rizzo Ruža! Nećemo više!

Par mjeseci nakon debakla u klubu AG — budale mene — u kultnom klubu "AG", malo sam se sklonio s društvenih mreža te sam isključivo preko prijatelja bio upućen u kulturna dešavanja u gradu.

U krcatom tramvaju kod Kampusa sreo sam Marka, koji me pozvao na svirku njegovog benda. Naravno, kao neko ko će uvijek podržati svoje drugove, potvrdim dolazak. Mjesto održavanja bio je isti onaj kultni klub u kojem je svirao prije par mjeseci.

Pošto sam prošli put došao dosta ranije i broj publike je bio jednocifren, ovaj put sam odlučio doći deset minuta pred početak svirke.Na moje iznenađenje, kada sam stigao ispred kluba, ispred je bio isti broj ljudi koliki je i kapacitet kluba — i nisu mogli ući.

Tu sam iskoristio staru, provjerenu taktiku koja se zove: "Ja sam na spisku" i ušao preko reda.
Nakon što sam se uspio probiti do šanka i uzeti piće, zauzeo sam svoje mjesto za stolom pored mog kuma, koji je došao čak sat vremena ranije. Izraz njegovog lica govorio je da jedva čeka da se vrati kući.

Tačno u vrijeme kada je pisalo, Marko je izašao sa svojim bendom i počeo svirati melodiju koja mi je bila duboko usađena u memoriju — pjesmu uz koju me mama uspavljivala, pjesmu koja je predstavljala moju državu na Eurosongu u Kopenhagenu.

Kada je Marko, uz karakteristično savijanje u koljenima, otpjevao prve stihove:
"I da sunce zađe tačno u pola tri,
i da me iz vedra neba grom pogodi…"
Publika je eruptirala.Čak su pjevali i dio na engleskom, možda čak i glasnije nego strofu na bosanskom.

Priznajem, kada je pjesma došla do završnog refrena, nisam mogao odoljeti da ne pjevam s ostatkom kluba — mene budale — ostatkom kultnog kluba.

Nakon gromoglasnog aplauza, Marko se obratio publici na izvornom Beogradskom:
"Dobro veče, Sarajevo, mi smo Lamiya — Nino Pršeš tribjut!"
Kum i ja smo se pogledali i pomislili da je u pitanju neka zajebancija te da je pjesma bila samo uvod u predivan svijet Novog primitivizma.
Na naše iznenađenje — nije bila šala.

Sljedeća pjesma bila je „Beba u stomaku“, za koju do tada nikada nisam čuo.
Kako su se redali hitovi Vahidina Nine, tako je i publika postajala sve glasnija. Nakon pjesme "Sad mi krivo" očekivao sam da će se zgrada urušiti od količine decibela koje su proizvodile djevojke i momci iz prva dva reda.

Kada je ispucao sve hitove iz repertoara, Marko je sišao s bine, ali je publika tražila još.
Vratili su se i krenuli svirati omiljenu pjesmu svakog tetka koji te na svadbi pita ima li šta na belegiju — "Dalidadam", koja je zapravo bila saradnja s Tifom i Halidom.

Na bini mu se priključio jedan momak iz prvog reda koji mi se činio poznatim. To je bio gitarista jednog od mladih punk bendova koji je često gostovao na televizijama govoreći kako su papci i "kaveraši" okupirali grad i da su mladi željni svojih dobrih autorskih bendova. Sa svojom dugom, svezanom kosom i zatvorenim očima, pjevao je Halidove dionice:

"Djevojka mog jarana, ne zna šta je banana…"

Kada se gužva razišla, Marko nam se priključio za stolom i zahvalio na savjetu koji smo mu dali. Hvalio se kako ima turneju po Bosni i da će u naredna dva mjeseca u Sarajevu svirati deset puta na osam različitih lokacija i da će mu se na festivalu tribjut bendova u Hastahani, Nino priključiti na sceni.

U povratku kući, kum i ja smo se vozili u tišini.
Pitao sam ga jesmo li našom zajebancijom ojačali već jaku tribjut kulturu ili smo svijetu oteli jednog perspektivnog kantautora.
Dok je ulazio u krivinu, tiho mi je rekao:
"Ne znam, druže… ali u svakom slučaju — sad mi krivo."