"Jer neke ljepote primijetiš tek kada odlučiš stati i shvatiš da svijet nikada nije išao prebrzo, samo si trčao ispred vremena zaboravljajući kako živjeti."
Oduvijek sam voljela duge šetnje, bez obzira na vrijeme, bez obzira na mjesto - uvijek je bio važan samo trenutak.
Čak i kada se držim poznate staze, već duboko ukorijenjene u moju rutinu, poznati putevi nikada nisu u potpunosti isti.
Umjetnost zadržava svoju suštinu, uprkos optičkoj varci razlivenih boja na platnu. Svaki pigment oslikava novu priču, drugačiju od sjenki sa prethodnih slika. Uvijek se nađe neki novi sunčev zrak što se probija kroz grane osvjetljavajući stazu iz novih uglova.
Ponekad zastanem, samo da bih upijala prizor, više dopuštajući da me sam drži u svojoj šaci dok polahko klizim u vremenu.
Ljepota vanjskog svijeta srazmjerna je ljepoti duše. Samo lijepa srca mogu spoznati lijepe prizore, dok se pred zaslijepljenim pogledima i najčudesniji pejzaži čine običnim, bez sjaja. Duša vidi ono što oči ne mogu - i tek kad unutarnji svijet zasja, svijet oko nas poprima boje koje dotad nismo primijetili.
Možda sam samo odbjegli sanjar, tvoja buduća historija, priča koju proživljavaš ali nikada ne namjeravaš dovršiti. Iznova se vraćaš istoj knjizi, jer voliš njene stranice, a ipak ti uvijek nevješto iskliznu iz ruke.
A možda sam samo ti, u drugoj verziji svijeta. U onoj gdje i ti zastaneš pod sjenkom starog hrasta i osluškuješ krckanje lišća nošenog vjetrom. Možda se sretnemo na istrošenim daskama klupe u parku i ostanemo očarani pred misterijom po kojoj univerzum djeluje - uvijek dovede prave ljude na prava mjesta.
Ne znam da li se svijet mijenja zbog mene, ili ja zbog njega. Ponekad samo zastane na tren, ili se ipak ja zadržim koji trenutak duže. Jer neke ljepote primijetiš tek kada odlučiš stati i shvatiš da svijet nikada nije išao prebrzo, samo si trčao ispred vremena zaboravljajući kako živjeti.
