Da li ste ikada čuli za kradljivca iz sjene? Onog koji tiho iz prašnjavog, mračnog kutka, posmatra svjetlost kako rasipa svoje spektre kroz okno drvenog prozora.

Često je posezao za blještavilom koje je obasjavalo sve duše i nekako uvijek umjelo da probudi i ona uspavana srca. Hrlio je u nepoznato, zaboravljajući da je biće noći i da neće moći pronaći sreću u dnevnom šarenilu.

Svako od nas ima svoje mjesto, u ovom svijetu gdje nam se nerijetko čini da smo skliznuli sa staze. A putevi nam se kradomice ukrštaju, uglavnom neplanirano kao i sve što nam donosi život. Možemo protraćiti dane, mjesece, pa čak i stoljeća smišljajući velike planove, ali život nije ravna linija - već splet krivulja koje se, tek izdaleka, pretvaraju u širu sliku, ispunjenu svim nijansama naših iskustava.

Ponekad se nađemo u ulozi ogledala koje odbija sve osim svoje refleksije - bijeg od sebe završava u sebi. Upijamo sunčeve zrake sve do jednom, kada nas rasprše u bezbroj djelića, toliko sitnih da ih ni cijela vječnost ne može sakupiti.

Postoje trenuci u kojima zavidim kradljivcu na sjenama jer je u njima pronašao utočište - izgledaju tako primamljivo. Na vrhuncu solsticija i bujnoga sjaja, dok se svaka svjetlosna nit rasplamsava prelamajući svoj žarki odsjaj - upravo tada sjene izgledaju najprimamljivije.

Nalazimo se na međi između naših različitosti, a ipak dijeli nas samo jedan korak. Posmatraš me izdaleka proučavajući svaki moj potez, kao da sam vrijedna poznavanja. Razrješavaš tišine moga lica ili ipak prepoznaješ svoje sjene u meni.

U meni se krije više od svjetlosti vrijedne samo jednog dana - pod kožom se zadržala ona vrsta svjetlosti koja ne traži trenutak, već ostaje rasplamsana sa vječnosti.

Pa ako poželiš da zakoračiš, znaj, nećeš naići na prazninu ni odraz, već na iskru što treperi u dubini mojih očiju. I na ono što riječi ne mogu obuhvatiti, jer pripada prostoru izvan vremena i dodira - beskraju.