U MAGLI

"Poruka za Ninu"

Draga Nina,
Pišem ti sa ruba pameti za koji se čuvam malim prstom. Dakle tanke su šanse da ne poljubim samo dno deponije mojih misli. Baš neku noć sam te sanjao. Jesam, majke mi! Onako ti me gledaš pa mi se smješkaš. Nikad ljepša. Mah serem, nije baš tako graciozno bilo. Ali sam te zaista sanjao i to je jedina bitna informacija jer me ista navela da ti se javim....................................................................

Zaozbiljili smo naše druženje. Ono je nekako vrlo brzo evoluiralo u neku romansu. Istom brzinom su njene i moje stvari prešle u zajedički stan. Isto kao onaj dan u dušu tako je danas kompletno useljena u moj život. Podnosio sam to njeno prisustvo iako sam po prirodi bio samoživ. Stan je bio smješten u starom dijelu grada, svega nekoliko koraka od čaršije. Njoj je bio blizu faks , a ja sam mogao tražiti inspiraciju za moju knjigu kraj Miljacke. Nina je uporno forsirala da objavim moju parodiju koju sam pisao po knjizi i filmu "Fear and Loathing in Las Vegas " , sa orginalnim naslovom "Paranoja u Las Vogošći" (koju ću ovih dana izbaciti na Plenum.ba) . Govorila je kako je to nešto što bi se danas čitalo. Rekla je i kako su ljudi danas adaptirani na depresivne osjećaje. Bila je tada upravu, ali ja sam ipak tu igranku od parodije htio zadržati za sebe.
Iako je meni skretala pažnju na depresivne osjećaje... nešto slično je nju kidalo. Osjetio sam to, osjetio sam zaista. Vidio sam to po njenim radovima, crtežima... Po inspiraciji. Ali kako stupiti u kontakt s osobom koja takve probleme vakumira unutar sebe? Nisam znao kako... A to me je lomilo.

.................................................................... Nisam poslao poruku. Rano je još. Još uvijek gledam ranu kako cijeli. A i glupo je da je zbog snova uznemiravam.