U MAGLI

Šok terapija.

*zvrr zvrr zvrr* (vibrira mi telefon) . Zove me prijatelj. Prije poziva mi je poslao dvije poruke. Otvaram poruke, kad tamo.

"Ej burazeru. Znam da se nismo dugo čuli, ali znaš kako je, nema se vremena. Pićemo kafu ovih dana, jer imam važnu informaciju za tebe. Bilo bi najbolje sutra-prekosutra. Mislim da će te ovo zanimati a ne želim preko telefona. Neću da bude da si od mene čuo."

Odgovaram kratko:
"Važi. Sutra oko jedan te čekam kod Sebilja"
Brzo dobijam odgovor:
"Okej"
Kopkalo me je o čemu se radi. Čitav dan sam se jeo iznutra. Valja dočekati sutra...

Sutradan oko 11:15 sam već bio kod Sebilja. Nisam mogao oka sklopiti, a od uzbuđenja sam krenuo ranije. Sjedio sam na klupi i dumao o svemu natanane.. tih 45 minta.
Dolazi drug. Pozdravili smo se i krenuli ka obližnjem kafiću gdje smo nekad znali satima kahvenisati.
Nakon par retoričkih pitanja i "šuplje" krenuo je na glavnu tematiku:
"Znaš brate... Vidio sam Ninu neki dan. Bila je sa nekim drugaricama u onom novom baru na Pofalićima."
Noge su mi već odsječene..
"Molim? Da ti se nije učinilo, ona je dugo već u Zagrebu"
Nastavlja on svoj iskaz:
"Nemoguće brate. Vidjela je i ona mene i vrlo brzo skrenula pogled. Otišle su negdje između zgrada."
Po džepu sam od nervoze prevrtao ključeve od kuće.
"Hvala brate. A što mi to nisi mogao porukom poslati? O čemu se tu još radi?"
Gestikulira mi očima:
"Brate... te djevojke s njom... Jedna od njih je žena od onog... Znaš onog ba... Kako mu ono ime... Ma znaš, a znaš što ne mogu ni reći. Oni su mi dole komšije, neću da me glava boli."
Skontao sam sve. Nakon što smo se razišli, šetao sam uz Miljacku do kuće. Razmišljao sam o svim varijantama... I da možda nije to ona, ali i da jeste. Nazvat ću njenu majku... Pa šta? Samo ću se napraviti lud.

Nastaviti će se...