Mehmed, mladić učen u islamskim znanostima i mnogim drugim znanostima koje bi mogle učiniti da se za jednog čovjeka kaže da ima znanja, vratio se danas u svoje seoce u kojem se rodio i odrastao.

Nene sa svojim mahramama vezanim oko glava, tako da im se nijedan pramen kose ne vidi ispod pamuka, u širokim dimijama, gledale su nepoznato muško lice i tijelo koje je gazilo uskom stazom zaraslom travom kroz selo.

Mehmed se nije pretjerano obazirao na radoznale poglede muškaraca, žena i djece i koračao je prema dobro poznatom dvorištu, koje je bilo zaraslo u dugu zelenu travu. U tom istom dvorištu, prije pet godina, posljednji put je ispratio svoju majku, koja je preselila na ahiret samo godinu dana nakon njegovog oca.

Bio je kasni mjesec juli, pa je obukao duge gumene čizme ispod pantalona, da bi izbjegao susret svoje gole kože na nogama sa zmijama ili drugim gmizavcima i insektima koji su se ugnijezdili u travi u dvorištu koju niko nije kosio pet godina.

Izvadio je metalni ključ iz svoje kožne smeđe torbe na ramenu i otključao bravu na ulaznim vratima. Brava je bila zahrđala, ali ne toliko da je stari ključ nije mogao otvoriti.

Čim je otvorio vrata svoje porodične kuće, nosnice mu je ispunio miris nane na koju je njegova rahmetli majka uvijek mirisala, jer ju je voljela skupljati. Činilo mu se da mirisi njegovih rahmetli roditelja nikada nisu napustili njihovu porodičnu kuću. To ga je radovalo, jer mu je dalo do znanja da, iako u toj kući sada nema nikoga živog osim njega, ipak se ima čemu vratiti.

Bilo je vrijeme ikindija namaza, pa je brzo našao čisti dio tepiha na podu dnevne sobe na kojem je stavio svoju sedžadu i na kojem će klanjati.

Probao je pustiti vodu iz česmi u kuhinji nad sudoperom i u kupatilu nad lavaboom, ali nimalo vode nije poteklo iz njih. Zaključio je da je to vjerovatno zbog začepljenja cijevi i da će biti puno posla oko čišćenja kuće i dvorišta oko kuće, prije nego kuća bude opet sasvim spremna za useljenje.

Nije želio trošiti svoju vodu za piće iz boca koje je ponio sa sobom iz grada, pa je uzeo abdest na suho.

Mehmed je smatrao da je lijep znak za njegov ponovni život u selu i u staroj porodičnoj kući to da je prvo što je u toj kući uradio bio namaz.

To isto veče pred njegova vrata su počeli pristizati radoznali posjetioci koji su donosili tanjire s halvom, hurmama ili nekim slanim jelima. Mehmed, koji je malo šta jeo tokom puta i malo šta ponio u novu kuću, im je bio zahvalan. Zahvaljujući njima, imao je hrane barem za dva, dva ipo dana da se ne mora brinuti.

Niko od njih mu nije donio vodu.

Kada ih je Mehmed pitao za stanje pitke vode u selu, jedan muškarac mu je rekao da već mjesecima nemaju vode kako treba. Kako nema kišnice, suša je bila veliki problem, naročito ljeti. Mehmed je znao da će ga ljudi u selu sada gledati kao svog hodžu i nekoga na koga se ugledaju i od koga očekuju pomoć, pa je obećao da će probati dovesti gradsku vodu u selo.

Jedna od gošći, koja mu je potpuno iznenada počela raščišćavati kuhinju, da bi zaradila sevapa kako ona kaže, spomenula mu je porodicu koja živi nekoliko kuća udaljena od njega. Po njenim riječima, ta porodica uvijek ima vode. Čak i ljeti kad je najveća suša i kad niko u selu nema vode. Kad je Mehmed spomenuo da možda otac i majka rade i donose vodu, žena mu je rekla da je otac skoro nepokretan, a majka domaćica i da im pomoć iz susjednog sela u vidu brašna, ulja, soli, šećera i još par sitnih namirnica, stiže jednom mjesečno. Morao je priznati, i sam Mehmed se zamislio. Žena mu je rekla kako otac i majka imaju dvije male kćerke, bliznakinje, Sajru i Selmu, koje imaju po šest godina. U selu se priča da mala Sajra ima čudesne moći.

Mehmed je stvarno vjerovao da Bog nekome može dati neki poseban dar, ali nije vjerovao u darove poput nadljudskih sposobnosti i moći.

Pitao je ženu na kakve moći misli. Rekla je kako je ona sama jednog predvečerja vidjela djevojčice da se vraćaju iz duboke šume u blizini sela i nose kante vode iz koje iskaču velike ribe.

Mehmed je rekao kako su djevojčice možda slučajno pronašle neki izvor ili potok u šumi. Žena je rekla kako se ta vijest o vodi u šumi brzo proširila selom, ali da niko nikada nije naišao ni na kakvu vodu, a kamoli ribu. A kamoli onoliku ribu. Pokazala je da je riba bila veličine malo veće od njene šake.

Njihovom razgovoru se ubrzo pridružila još jedna žena gurajući Mehmedu tanjir sa vrelim pekarskim krompirima i dva bataka pod folijom. Mehmed im je rekao da će on jednom upoznati i tu porodicu, ali da je najbolje da se svi drugi u selu manu prazne priče i ogoravaranja, jer je ogovaranje veliki grijeh.

Tu veče, Mehmed je odlučio spavati u dnevnom boravkom. Neka svježina i hladnoća su se spustile u zidove i podove svih soba, osim dnevnog boravka i kuhinje, gdje je topla hrana održavala vrućinu. Kako prozor iznad kreveta u dnevnoj sobi nije imao zavjesu, Mehmed je gledao u puni mjesec koji se sijao na večernjem nebu. Nije mogao spavati, pa je ustao i čitao Kur'an do rano ujutru. Pošto je skoro dočekao 3 ujutru, odlučio je klanjati nafila namaz. Ponovo je uzeo abdest nasuho i raširio svoju sedžadu na podu. Kada je završio s klanjanjem i zikrenjem i složio svoju sedžadu, čuo je jak udarac nečega od drvena ulazna vrata spolja.

Iznenadni udarac ga je prepao, pa je odlučio da se ne pomjeri s mjesta i u tišini iščekuje šta će se naredno desiti. Kada se udarac nije ponovio nešto duže od minuta, Mehmed je odmahnuo glavom, misleći da je to mačka ili neki pas lutalica ili da mu se pričinjava pošto je „gluho“ doba noći.

Kada je krenuo da legne na krevet, jak udarac od drvena vrata se ponovio. Ovaj put još jači. Mehmed se pridigao i osluškivao. Ponovo je prošao minut i ništa se nije čulo. Mehmed je prošaptao: Euzu billahi mines šejtanir radžim, bismillahir rahmanir rahim.

Udarci su zatim postajali sve jači.

Mehmed je ustao s kreveta i polako se približio ulaznim vratima. Naslonio je uho na drvo i uhvatio rukom bravu, misleći da neko pokušava ući unutra. Ali je djelovalo kao da udarci dopiru s dna vrata, skoro kao s poda. Polako je otključao bravu i odškrinuo vrata. Pred vratima je bila riba veličine nešto malo veće i krupnije od šake. Srebrene krljušti. Bacakala se svojim tijelom po podu udarajući od drvena vrata. Kao da se pokušava vratiti nazad u vodu. Mehmed se sagnuo i uzeo ribu u ruke i zagledao je sa svih strana. Mislio je da se neko iz sela možda hoće našaliti s njim, pošto su ranije te večeri pričali o porodici u čijoj kući stalno ima vode i riba.

Onda je nedaleko od kuće čuo nečiji uzvik. Kao da neko nekog doziva.

Umalo mu je srce izašlo iz grudi kada je pored ograde u njegovom dvorištu prošetala sitna djevojčica u pidžami, bosonoga i puštene svijetlosmeđe kose do malo ispod ramena. Djevojčica je nosila metalnu kantu iz koje se prosipala voda i iz koje su virile ribe.

Priškrinuo je vrata kada je po djevojčicu došla žena u spavaćici i papučama i s bijelom mahramom koja joj je bila na glavi, ali nije bila vezana. Žena je glasno prošaptala hvatajući djevojčicu za ruku: “Sajra sine, opet mjesečariš. Allahu smiluj joj se. Šta će selo reći kad te vidi napolju u gluho doba noći. I otkud ti ova voda i ribe, sine?”

Žena se okrenula da provjeri da li ih neko gleda i Mehmed je brzo zatvorio vrata. Nije bio siguran da li su ga majka i kćerka vidjele. Stajao je leđima naslonjen na drvena vrata, držeći u jednoj ruci ribu srebrene krljušti koja se prestala koprcati, a drugu ruku na srcu. Morao je da se uvjeri da mu srce nije ispalo iz grudi od straha.

Stavio je ribu na sto i sjeo na krevet. Znao je da do jutra više neće moći zaspati. Pitao se šta bi trebalo da uradi. Da li da pita nekoga gdje je kuća u kojoj žive ta majka i kćerka ili da gleda svoja posla? Ali ako se u njegovom selu dešava nešto nadljudsko i neprirodno što i ostali u selu primjećuju, kako se onda može praviti da ništa ne vidi? Šta ako su svi u nekoj opasnosti?

Sjedio je tako Mehmed i razmišljao do 8 sati ujutru. Selo je ponovo počelo živjeti i spolja su dopirali glasovi žena, muškaraca i djece. Oči su mu bile teške, jer nije spavao. Tek je kada je otišao da nešto jede shvatio je da nije klanjao sabah namaz i taman kada ga je htio naklanjati neko mu je pokucao na vrata. Viknuo je: “Sad ću.” i otrčao u sobu da se obuče.

Izašao je iz sobe i otvorio ulazna vrata pokušavajući da izgleda što življe. Pred ulaznim vratima stajale su majka i kćerka. Činilo mu se, ona ista majka i kćerka od sinoć. Samo što su obje bile obučene u svakodnevnu odjeću i mahrama na majčinoj glavi je bila čvrsto vezana. Djevojčica je držala majku za rukav i radoznalo posmatrala Mehmeda, a majka je u rukama nosila tepsiju iz koje se nešto dimilo po folijom. Majka ga je pozdravila selamom i rekla da mu je donijela malo ribe i krompira za dobrodošlicu u njihovo selo. Mehmed se zahvalio i uzeo tepsiju iz ruku žene. Pozvao ih je unutra.

Majka je sjela sa Mehmedom na krevet, a djevojčica je počela gledati svuda okolo.

“Sajra sine, de sjedi. Nije fino gledati tako po tuđoj kući.”, upozorila je mama.

Djevojčica nije ništa rekla, već se okrenula i pogledala Mehmeda. Gledala je u nešto na stolu i Mehmed je znao da je to riba od rano jutros koju je stavio na sto, jer nije znao šta drugo s njom da radi. Pošto je riba bila mrtva, od umora je zaboravio da će mrtva riba početi da smrdi isti dan.

“Ja sam vam došla s jednim pitanjem. Ako mogu.”, počela je žena.

“Slobodno.”, rekao je Mehmed.

“Moja curica, Sajra… ja imam dvije curice, Sajru i Selmu. Bliznakinje. Po šest godina imaju obje.”, rekla je žena.

“Nek’ im Gospodar podari dug i sretan život.”, rekao je Mehmed.

“Amin.”, rekla je žena i slabašno se nasmijala. “Moja curica Sajra… ja ne znam ni kako bih vam ovo rekla. Ona radi neke čudne stvari.”, rekla je žena.

“Koje čudne stvari?”, pitao je Mehmed.

“Pa, prije se budila iz sna u krevetu u 3 ujutru sva oznojena i buncala bi. Neke ribe. Nešto plavo. A kad bi se probudila, mi bismo je pitali šta je to sanjala, ali bi nam uvijek rekla da se ne sjeća. To je bilo kad je bila manja. Sad ona više ni ne priča. Sad ne sanja i ne bunca, hvala Allahu. Ali sad je čudnije. Sad izađe sama u 3 sata ujutru i vrati se odnekud. Donese kantu punu vode i riba. U selu nema vode. Nema ni u šumi pored. Ima u susjednom selu, ali kako će tako mala djevojčica sama i bosonoga preći toliko kilometara? Ja ne zna šta da radim s tolikim ribama. Spremim nam skoro svaku veče. Ukusne su. Ali strah me, hodža. Šta mi je s djetetom? Salivala joj je stravu komšinica, ali je sve normalno.”, rekla je žena Mehmedu.

Mehmed se zamislio.

“Ja vam moram priznati da za ovo nikad prije nisam čuo.”, rekao joj je Mehmed posmatrajući djevojčicu koja je svojim prstima dirala mrtvu ribu na stolu.

“Mi smo joj čitali Kur’an i dali da ona sama drži. Mislili smo da joj je neko sihre bacio ili da su neki džini. Ali ne reaguje. Čak se i smiješka.”, dodala je žena. “Hoćete li nam Vi probati pomoći, molim Vas?”

Mehmed je klimnuo glavom i ustao. Prišao je djevojčici koja je i dalje zagledala i dirala ribu. Sagnuo se da bi mogao biti na njenoj visini. Djevojčica ga je vedro pogledala.

“Pa, šta ti tu radiš, je li?”, pitao ju je vedro.

Djevojčica je pokazala na ribu.

“Je l’ voliš ti ribice?”, pitao ju je.

Djevojčica mu je klimnula glavom.

“A je l’ ovo tvoja ribica?”, pitao ju je ponovo.

Djevojčica je odmahnula glavom.

Mehmed je čučao kraj nje neko vrijeme i pokušavao pričati s djevojčicom, ali mu djevojčica nije odgovarala. Ustao je i okrenuo se prema majci koja je nervozno zatezala svoje dimije i udarala nogom u mjestu.

“Doći ću ja za nekoliko dana da joj nešto proučim. Ja ne vidim da nešto nije u redu.”, rekao je Mehmed.

“Ali hodža, odakle joj tolika voda skoro svaku noć i tolike ribe? Ljudi u selu su nas počeli izbjegavati. Čak i na pijaci u susjednom selu. Misle da bacamo neku magiju. Bojim se za svoju porodicu.”, rekla mu je žena.

Mehmed joj je rekao da će doći koliko sutra u njihovu kuću, a da u toj kući svi čitaju Kur’an, dove, zikre i daju milostinju u ime djevojčice. Potom su majka i kćerka otišle. Na izlazu iz kuće, djevojčica se okrenula i mahnula Mehmedu blago mu se nasmijavši. I Mehmed je njoj mahnuo.

Naredno jutro, na putu prema kući djevojčice Sajre, primjetio je kako je zemlja na putu stvrdnuta i čuo je kako se ljudi žale kako im voće i povrće koje su zasadili izumire bez vode.

Pokucao je na vrata kuće djevojčice Sajre i majka je otvorila. Kada je ušao u kuću, Mehmed se pozdravio sa Sajrinim i Selminim ocem i dao maloj Selmi čokoladu. Kada je pitao mamu djevojčica gdje je Sajra, ona mu je rekla da je Sajra u svojoj sobi. On je polako otvorio vrata Sajrine sobe i pozdravio je. Otvorio je Kur’an koji je ponio sa sobom i čitao joj je cijelih sat vremena. Za to vrijeme djevojčica ga je pomno slušala.

Kada je završio s čitanjem i spustio Kur’an na krilo, djevojčica ga je pitala: “Znaš li ti gdje je plava riba?”. Mehmed se iznenadio i nekoliko trenutaka samo ćutao.

“Ne znam. Ja nikad nisam vidio plavu ribu. A ti?”, pitao ju je radoznalo, ali sa oprezom.

“Nisam ni ja. Ali sam sinoć sanjala veliku plavu ribu u plavoj vodi. U stomaku velike plave ribe je sjedio jedan čiko. I nešto pričao.”, pričala mu je djevojčica. “Onda je riba izbacila čiku i on je sjedio na bijelom pijesku i bijelom kamenju. Ispred njega je bila voda. Velika, duga voda.”

Mehmed je pretpostavio da je “velika i duga voda” talas.

“Kad se taj čiko okrenuo da me pogleda, vidjela sam da čita istu ovu knjigu.”, rekla mu je djevojčica pokazujući na Kur’an na njegovom krilu. “Znaš li ko je bio taj čiko što je čitao ovu knjigu?”, pitala ga je djevojčica.

Mehmed je progutao pljuvačku i odmahnuo glavom.

“To si bio ti.”, rekla mu je djevojčica.

Mehmedu je trebalo neko vrijeme da se dozove. Nije znao šta to znači, ni da li djevojčica uopšte govori istinu. Djeca nekad znaju reći neke čudne stvari. Ali su njene riječi bile dovoljne da mu trnci prođu dužinom kičme. Ustao je s djevojčicinog kreveta i krenuo da izađe.

“Ako nekad budeš vidio veliku plavu ribu, hoćeš li mi to reći?”, pitala ga je djevojčica.

“Hoću.”, rekao joj je Mehmed i blago se nasmijao.

Kada je otišao iz te kuće, Mehmed nije mogao stresti sa sebe osjećaj koji je imao kada mu je djevojčica ispričala svoj san.

U nekoliko narednih nedjelja, što je vrućina u mjesecu avgustu bila veća, to je bilo teže narodu u selu podnijeti nestašicu vode. Ljudi su počeli krasti jesti od drugih i ono malo vode u bidonima i bocama što su imali. Biljke i trava su bili suhi i u tako neplodnoj zemlji ništa od povrća i voća nije moglo rasti. No, i pored suše u cijelom selu, u kući djevojčice Sajre je bilo vode. Ljudi u selu su bili sve ogorčeniji na Sajrinu porodicu da su ih počeli napadati fizički i psovati ako se pojave negdje vani.

Mehmed je još jednom došao u kuću djevojčice Sajre da joj čita Kur’an i rekao njenoj porodici da moraju otkriti i drugim seljanima gdje i kako nabavljaju vodu, jer je selo žedno. Sajrini otac i majka su se kleli da ne uzimaju vodu ni iz kakvog izvora i da se Sajra samo pojavi sa vodom u rukama kada im voda stvarno zatreba. Sajrina majka je rekla da kada god poželi dati malo vode nekoj komšinici ili komšiji, ta voda nestane.

Mehmed je Sajrinim ocu i majci rekao da ne zna do kada ih može štititi od napada drugih ljudi u selu. Sajrina majka ga je molila da uputi seljane da ih ne napadaju.

Mehmed je iz kuće Sajrinih otišao ljut, jer ga Sajrini otac i majka nisu poslušali i nisu htjeli otkriti ni njemu ni drugim seljanima odakle nabavljaju vodu. Rekao je sam sebi da je pokušao pomoći toj porodici koliko je mogao, ali da oni ne žele da čuje njegove dobronamjerne savjete. Mislio je da nije moguće da se voda samo tako pojavi u rukama 6-godišnje djevojčice, jer Bog nikome nije dao moć da stvara pitku vodu svojim rukama.

Te noći se planirao sastati sa nekoliko seljana i upozoriti ih da ne napadaju Sajrinu porodicu, ali je odustao od toga. Nakon jacija namaza, želio je samo leći i biti odmoran za sutradan kada će otputovati do susjednog sela da se raspita kod njih kako su nabavili vodu iz grada.

Cijeli naredni dan do kasno naveče, Mehmed je proveo u susjednom selu. Potpisao je nekoliko dokumenata koji će mu pomoći da brže dođe do gradske skupštine i zatraži od njih da naprave cijevi koje će dovesti vodu do njegovog sela.

Dok je hodao pijacom u susjednom selu, vidio je u jednoj od korpi ribu s plavom krljušti. Zastao je nekoliko trenutaka da je pogleda. Prodavačica za tom tezgom mu je rekla da je ta jezerska riba pokvarena i da joj je zato krljušt tako plava, te da mu je takvu ne može prodati, jer je on ne može jesti otrovnu.

Cijelo vrijeme je na putu kući razmišljao kako ga je mala Sajra zamolila da joj kaže kada vidi plavu ribu. Iako je bio ljut na njenu porodicu, zbog nje je htio svratiti njenoj kući i reći joj da je vidio plavu ribu.

Stigao je kući kasno u noć i čim je otvorio vrata, zgazio je u hladnu vodu koja je preplavila pod. Gazeći u cipelama po hladnoj vodi, Mehmed je dotrčao do sudopere i do lavaboa da zatvori česme iz kojih je voda tekla u mlazevima. Iznenadio se poplavom u kući i vodom, jer nije bilo moguće da je gradska skupština tako brzo usvojila njegovu molbu da se u njegovom selu izgrade cijevi kroz koje će teći gradska voda i da su tu vodu isti dan pustili.

Mehmed je cijelu noć proveo čisteći poplavu u stanu. Voda je na nekim dijelovima stola, vrata i polica u kuhinji omekšala drvo. Mada, Mehmed je morao priznati samom sebi, bilo je dobro okupati se svježom vodom, oprati zube i umiti se.

Odlučio je posjetiti kuću u kojoj je živjela mala Sajra. Na putu kroz selo do njene kuće, vidio je da su seljani sretni i da su biljke i voće i povrće koje su seljani sadili počele da se vraćaju u život.

Kucao je na vrata porodične kuće, ali mu niko nije otvarao. Nekoliko seljana je prošlo pored njega i samo su ga pogledali ispod oka. Izvadio je telefon iz džepa pantalona i pozvao Sajrinu majku. Sajrina majka se javila i rekla da su, čim je on otišao u susjedno selo, seljani ušli u njihovu kuću i odveli malu Sajru u šumu da im pokaže gdje uzima vodu. I kako mala Sajra to nije znala, seljani su se naljutili i ostavili je u šumi do kasno u noć. Kada je majka pronašla, Sajra je bila u nesvjestici i pod upalom pluća. Rekla mu je da je Sajra sada u gradskoj bolnici i da je u komi. Kada joj je on poželio olakšanje, majka mu je rekla da je mislila da je pričao sa seljanima da ih ne diraju. Mehmed je krenuo reći kako je to uradio, ali se postiđeno sjetio da nije, jer je bio previše ljut na Sajrinu porodicu što ga nisu htjeli poslušati.

Kada se vratio svojoj kući, unutra nije više mogao osjetiti onaj isti prijatni miris nane na koji je stalno mirisala njegova majka. Tješio je sebe da je to možda, jer su mu se nosnice navikle na taj miris. Voda više nije bila tako svježa i prijatna. On se osjećao krivim, jer nije razgovarao sa seljanima da ne diraju Sajrinu porodicu, onako kako je rekao da će uraditi. Tištilo ga je u plućima to što je mislio da je mala Sajra u bolnici zbog njega.

Kasnije te večeri, nazvala ga je Sajrina majka da mu kaže da je Sajra dobro, ali da ima tešku upalu pluća koju će barem mjesec dana liječiti u gradskoj bolnici. Cijela porodica će se preseliti u grad i neće se više vraćati u to selo.

Nekoliko dana nakon toga, gradska voda je stigla u selo. I sve je procvijetalo. I biljke i ljudi. I svi su zahvaljivali Allahu na Njegovoj milosti.

Mladi hodža je sjedio na maloj kamenoj pozidi ispred ulaza u svoju kuću s pogledom na svježe pokošenu travu koju je sada trebalo pokupiti i skloniti negdje. Neki od starijih muškaraca koji su prolazili pored njegovog dvorišta su ga pozdravili i viknuli mu nešto u smislu: “De, razvedri se ba hodža.”

Mladi hodža nije mogao proći pored dvorišta kuće Sajrine porodice, a da ne spusti glavu od boli i sramote. Ljudi koji su ga vidjeli da toliko tuguje za tom porodicom su ga počeli ogovarati.

A onda se jedne večeri prisjetio pokvarene ribe koju je vidio na pijaci u susjednom selu čija je krljušt poplavila od toksina.

Shvatio je da bi voda u njegovo selo stigla svejedno, jer bi on otišao u susjedno selo i potpisao dokumente koje treba potpisati da bi gradska skupština počela s postavljanjem cijevi za vodu.

Nevažno je je li Sajrina porodica lagala u vezi toga odakle im voda ili je Allah dž.š. maloj Sajri stvarno podario takav neobičan dar.

Svi u selu, uključujući i njega, su pali na testu iskušenja i čovječnosti. Niko iz sela se nije potrudio sam pronaći rješenje za nestašicu vode. Niko se prije njega nije ponudio da ode u susjedno selo i pita te seljane odakle im gradska voda i kako da dovede gradsku vodu u svoje selo i pomogne svojim ljudima. Svima je prvo djelovanje bilo da naštete drugome i optuže ga da laže i krade.

Mehmedu je najteže palo saznanje o svojoj krivici i svom grijehu. A to je srdžba i klanjanje svom egu. A to je išlo protiv svega što je on ikada učio i želio biti. Pao je Allahu dž.š. na sedždu i plakao. Molio ga je da mu oprosti, jer se ogriješio prema Njemu i Njegovom stvaranju, drugim ljudima, ali i prema samome sebi i svemu što je htio biti i za šta se trudio.

Nekada je iskušenje dragocjenije znanje od samog znanja. Jer znanje nije ništa ako se zaustavi na materijalnom saznanju i ne otkrije nam ništa o nama. A najdragocjenije znanje je ono o lošem u nama. Jer se čišćenjem tog lošeg najviše približavamo Allahu.

Sjećao se Mehmed Sajrinog sna. O čovjeku u utrobi velike plave ribe. I čovjeku koji sjedi na plaži od bijelog pijeska i bijelog kamenja pred uzburkanim morem i talasima i čita Kur’an.

La ilahe illa ente subhaneke inni kuntu minez zalimin.