Amar je sjedio za kuhinjskim stolom, zureći u ekran laptopa, dok mu se crna kafa hladila na
stolu. Vanjska buka Sarajeva jedva da je dopirala do njegovog stana na Grbavici. Bio je
ponedjeljak ujutro, a on je, po običaju, otvarao Klix.ba da vidi ima li šta novo. Naslov koji
mu je zapeo za oko bio je: “U BiH možete uložiti u Appleove dionice ili njemačke obveznice
– šta su otvoreni investicijski fondovi?”
Kliknuo je, iz znatiželje. Nije on bio nikakav financijski stručnjak. Radio je u marketinškoj
agenciji, plata mu je bila prosječna, ali je već duže osjećao da novac koji drži na tekućem
računu samo – stoji. Inflacija ga pojede, a na štednju u banci više niko ozbiljno ne računa.
Pročitao je članak u dahu. Otvoreni investicijski fondovi. Diverzifikacija portfolija. Ulaganje
u strane kompanije. Apple. Njemačke obveznice. Pomislio je: “Ako neki fond iz BiH može
ulagati u Apple i u stabilne njemačke obveznice, što ja ne bih mogao barem pokušati?”
Taj dan nije mogao prestati razmišljati o tome. Počeo je guglanje – Raiffeisen Invest, ZIF
Herbos Fond, ASA Invest. Proučavao je razlike – koji fond ulaže više u strane vrijednosne
papire, koji ima veću izloženost domaćem tržištu, koji nudi najbolju likvidnost. Prvi put u
životu shvatio je razliku između dionica i obveznica.
Navečer, za stolom s Emirom i Tarikom, prijateljima s fakulteta, izložio je svoju “strategiju”.
– Brate, ti si poludio. U ovoj državi da ulažeš u nešto? – nasmijao se Tarik, dok je povlačio
dim cigarete.
– Nije ti to više kao nekad – odgovori Amar ozbiljno. – Znaš da su fondovi regulisani. Imaš
depozitare, revizije, nadzor Komisije za vrijednosne papire. Nije ovo piramidalna šema. Znaš
li da jedan fond iz BiH ima u portfoliju Teslu i Microsoft?
Emir ga je pogledao preko ruba čaše. – I ti misliš da ćeš sa svojih 100 KM mjesečno napraviti
imperiju?
– Ne mislim. Ali mislim da je pametnije staviti 100 KM u fond nego ih potrošiti na još jednu
besmislenu večeru ili nove patike koje mi ne trebaju.
Tri mjeseca kasnije, Amar je imao aplikaciju fonda na telefonu. Pratio je kretanja – skromno,
ali stabilno. Njegov ulog je rastao. Nije to bio bogatstvo preko noći, ali je bilo – odgovorno.
Imao je osjećaj da ulaže u budućnost. Ne samo svoju, nego i društva koje se, polako ali
sigurno, počinje otvarati prema svijetu.
Nedjeljom ujutro više nije gledao turske serije. Umjesto toga, analizirao je portfelje. Počeo je
pratiti berzanske izvještaje. Naučio je kako funkcioniše tržište kapitala, šta znači volatilnost,
zašto je važno imati “dugoročnu perspektivu”.
Kad ga je otac upitao: “Šta je to investicijski fond?”, objasnio mu je jednostavno:
– To ti je kao da više ljudi skupi pare i daju ih stručnjacima da ih ulažu umjesto njih – u
firme, obveznice, projekte. Ti ne moraš znati sve, ali oni znaju. I svi dijele dobit –
proporcionalno.
Otac je klimnuo glavom. Sutradan je i on otišao do banke i pitao za fondove.
Jer, u državi gdje se svi žale da “ništa ne valja”, Amar je odlučio da pokuša – ulagati u ono
što valja. I to je bio njegov tihi bunt. Njegova mala ekonomska revolucija.