tihi bunt
Književnost je često moje sklonište. Moj dom gdje sam upotpunosti shvaćena, čiji stanovnici imaju stpljenja i obzira da dođem do riječi koja mi treba. Kada ne znam gdje - dođem njoj. Ona je moj udobni jastuk, mekani jorgan i svijeća koja mi toplo osvjetljava sobu.
Ponekad joj dođem sa teškim emocijama - poput zamrznutog leda, ponekad uzbuđena - radi dubine osjećaja koju sam osjetila, ponekad sjetna - bacim joj se u krilo da me utješi, ponekad sretna - i tada nam zajedno lete duhovi.
Umorne oči
Ne gledaj me tako!
Ne podnosim više izlive tvoga umora!
Neka ti se ne prave oči da se smješe
kad jedva trepću, jedva ti glume
Možda zagrljaj to da riješi sve...
Ali ni to nam ne daju
tvoje oči stašljive
i umorne
Prijelazno je to
da čovjek gleda kako ga drugi posmatra
prijelazna je sreća
i umor što pluta u očima
Najlakše je glavu spustiti
i nikad više se ne osvrtati
Najteže je prihvatiti
da tuđe oči ne možeš promijeniti
