1892. godine u maglovitom vezirskom gradu Travniku, Katarina Pejić, udano Andrić donijela je na svijet nobelovca. Po izlasku iz utrobe on to naravno nije bio, primat je uzelo postporođajno kmečanje u borbi da se život nastavi, nastavi po svaku cijenu. Tu istu borbu tada još goluždravi, tek od majke rođen Ivo - vodiće tokom kompletnog ovosvijetskog postojanja. Sukob sa prošlošću, sadašnjošću i budućnošću, konflikt sa identitetom i identitetima, kavga sa narodima i narodnostima, bitka sa drugovima i drugaricama, odnosno braćom i sestrama, te definitivna borba sa samim sobom. U ljubavi, u književnosti, u politici.

Upotreba Andrića:

Andrić je, unutar modernih ideološko - propagandnih okvira svojevrsna mjerna jedinica za prisvajanje. Ukoliko želite da oprobate svoju sposobnost otuđivanja bilo čega, za početak se poslužite jednim školskim primjerom: Prisvojite Andrića.
Otuđite ga. Ukradite. Naprosto privatizujte. Nakon što napokon postane vaš, bez obzira na to ko ste uopšte VI, smislite dopadljivo, uhuugodno objašnjenje Andrićeve pripadnosti VAMA. Nije bitno da li ste diplomata, mason, pisac, Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Jugosloven, akademik ili klošar. Potpuno je svjedeno, kako VAMA, tako i pokojnom Andriću. Zasigurno se neće prevrnuti u grobu ako jedan dan bude malo više Hrvat, a sljedeći malo više Srbin.

Davno je to prepoznao i jedan umjetnik u pokušaju, kojeg ta osobina direktno povezuje sa Hitlerom, samo je njegov medij drugačiji - poezija, a on je Radovan Karadžić.

Zajapuren od trabunjanja, sa masnom kosom preko lica Karadžić je vlastoručno dijelio primjerke romana Na drini ćuprija svim inozemnim gostima na brdima oko Sarajeva, objašnjavajući tobožnju cikličnu potrebu za klanjem i uništavanjem u Bosni. Tako je pfesuđeni ratni zločinac, iako tada još u najavi, zloupotrebio Andrić u pokušaju da opravda ubijanje civila. Da je bio bolji pjesnik, možda nikada ne bismo spoznali njegove ratnozločinačke sposobnosti.

Po toj formuli interesnog prisvajanja i opšte upotrebljivosti nobelovca, Andrić bi mogao da bude i Uganđanin, Peruanac ili Nepalac, na kraju krajeva isto je to što i Srbin, Hrvat ili Jugosloven. Čovjeku je isto, spomenutima je vjerovatno uvreda.

Ipak, treba se suočiti sa činjenicom da je Ivo Andrić sam sebi postavio zamku identitetskog i upotrebnog prisvajanja. U postavljanju zamke pomogla mu je metoda samoopredijeljenja. Čovjek je ono što sam odredi da jeste u bilo kojem smislu svog postojanja, pa tako i u onom etničkom. Okolina može da se povinuje individualnoj samoodređenosti ili da svoje poimanje pripadnosti reflkektuje na pojedinca. Andrićeva etnolovka bila je potpomognuta njegovom javnom izloženošću. Objavljivan, postavljan ili kritikovan ovaj (makar po rođenju) hrvatski sin bio je predmet književno - diplomatske svakodnevice. Kolotečina predratnog iščekivanja skorašnje budućnosti pretvorila je Andrića u centralni objekat svega što nadolazi.

Vremenom, poučen golgotama mladobosanstva i potonjim konzulskim životarenjem, Travničanin sa beogradskom adresom odlučuje se na apstinenciju od publike. Ratna agonija, kojoj svjedoči kroz drmusava prozorska okna i šupljikave zidove sablasnih podruma gradskih višespratnica, nudi Andriću veo izolacije ispod kojeg ni u čemu ne pronalazi smisao osim u pisanju. Oksimoron je to u sklopu kojeg potezi olovke na papiru mogu da utišaju disonatne krike granata i kasetnih bombi.

Uprkos tendencijama ka prisvajanju tada još živućeg Andrića, on svoj opus razvija u tematskim i geografskim granicama između Save i Drine. Pisac se iz ratnog Beograda mislima i rečenicama seli u trajnoratnu Bosnu. Andrić tako iznova samome sebi postavlja identitetsku klopku. On - hrvatski sin srpskog samoopredijeljenja, vraća se u bosansku domovinu.

Ambasador konformizma:

Ako je Ivo Andrić za nešto znao, znao je za svoju guzicu.

Od puberteta, pa do smrti jeo je, pio, putovao i pisao na račun neznanih donatora (kroz stipendije humanitarno - kulturnih društava) ili o trošku poreskih obveznika.
Dok je on ručavao po Rimu, Ženevi, Parizu ili Berlinu, radeći onoliko koliko mu se radi i kada mu se radi, njegovi sunarodnjaci gazili su kaljugu i sitno brojali svako zrno žita.

Stava sam, iako isti grko gutam, da bi Andrić, da je trenutno živ, bio klasičan primjerak režimskog piskarala.

Nešto slično današnjoj pojavi Jelene Bačić Alimpić u Srbiji. Radi se o jednoj od najprodavanijih, najčitanijih i najtiražnijih srpskih spisateljica, koja uživa sveobuhvatnu naklonost državnih biblioteka, izdavačkih kuća, SNS-a, te povrh svega samog Aleksandra Vučića. Tako bi i Ivo, ošamućen plodovima konformizma, odlazio na koktele i domjenke, autogramisao svježa izdanja romana i punio platne liste raznovrsnih odbora za kulturu, prosvjetu ili umjetnost. Povremeno bi između redova pohvalio vlast, ali ne previše direktno kako ne bi bio očigledan. Tu i tamo bi pokupio i neki honorar kao konsultant za međunarodne odnose. Tek kada bi ga izdao želudac, kao onomad Krležu u odnosu prema komunizmu ili sada, iako samo na mahove, Kusturicu u odnosu prema svim velikosrpskim politikantima, Andrić bi dao intervju nekom nezavisnom mediju ili napisao alegorijsku pripovijetku, recimo Aca i vuk, a možda bi samo šturo podsjetio da je on sva aktuelna dešavanja predskazao čak 70 godina ranije, samo je trebalo iščitati znakove pored puta.

Prorok sa Drine i inflacija velikana:

Sreća je Andrićeva pa je umro na vrijeme, te tako ne može da vidi obestinjavanje, odnosno svojevrsnu reprizu svojih djela, ali ni sebe u ulozi sluge nekim novim gospodarima. Navikli smo da prekomjerno romantizujemo biografije svih onih osoba koje na ovaj ili onaj način zaduže besplatnu titulu velikana.

Ista u ovijem našim džamahirijicama i ne znači mnogo, jer su velikoj većini velikani i Mladić i Pavelić, ali i Šenoa i Šantić. Dvojicu od ove četvorice bi svakako bilo sramota da sa drugom dvojicom dijele poklonjenu titulu.

Radi se o svojevrsnoj inflaciji velikana, bez obzira na (ne)kvalitete ili oblast njihovog velikanstva. Paradoksalno je da u istom trenutku identičan epitet nose i Jelena Kareluša, ali i Kemal Monteno.

Istorija - marketinški adut:

Osim što je na vrijeme spoznao potrebe svog anusa, te istom našao adekvatan položaj, srpski pisac hrvatskog podrijetla na vrijeme ne može da opstane sama od sebe i sama za sebe, već da će morati da dobije naklonost tržišta i konzumenata.

Upravo zbog toga je, svjesno ili nesvijesno, amortizovao istoriju na najisplativiji način.

Znao je Andrić da njegova publika nije dorasla ničemu drugom osim prošlosti, ali je i njoj dohakala samo površinski, onoliko koliko je dovoljno da se ne shvati suština, ali da se uberu emocije i mitovi.
Nobelovac je tako i svoj magnum opus Na Drini ćuprija skrojio prema potrebama tržišta, ali je ostavio taman toliko prostora da se i oni intelektualno obdareniji pronađu u njegovom štivu. Istorija, a naročito ona bosanska za Andrića je zapravo štedni račun oročen samo njegovom potrebom da kroz istoriju zajednice komunicira sa samim sobom.

Nije se Ivo zlopatio sa koje - kakvim novim formama, unutrašnjim monolozima, komplikovanom radnjom i unikatnim protagonistima. Uzimao je pomno odabrane komade života i vješto ih prepisivao na hartiju, stvarajući tako osjećaj da se prošlost odvija u sadašnjosti, ali i da sadašnjost pati za prošlošću. Budućnost, barem ne ova, moderna, sveobećana i sveobećavajuća budućnost kakvu imamo danas, ne postoji u njegovim djelima, za takvo što Andrićevi mi nismo stasali.

Hroničar tamnog vilajeta:

Kapitalna djela Ive Andrića vavijek aktuelnim čini talog patnje nakupljen na licima aktera koje stvorio u svojim pripovijetkama, novelama i romanima. Stvorio u književnom smislu, ali ne i izmislio, jer transcendentnost oskrnavljene ljudskosti nije iščezla do dana današnjeg. Bosanskohercegovačka sadašnjost nije mnogo drugačija od one andrićevske u tamnom vilajetu Proklete avlije. U obe te zlosretne sadašnjosti oni koji čitaju i misle predstavljaju prijetnju, dok bivši ili aktivni prestupnici bivaju nagrađeni rukovodećim položajima. Razlika od nekoliko vijekova nije donijela promjenu. Tako je samo nastavljena tradicija hronike tamnog vilajeta. Sve je ostalo isto, skori pa netaknuto.

I kamene ćuprije povrh zakrvavljenih rijeka.
I avlije u kojima cvijetaju pupovi apsurda.
I hronike u kojima svaka rečenica neodoljivo podsjeća na prethodnu, ali i na sljedeću.

Rečenicu prošle budućnosti i buduće sadašnjosti.
Rečenicu kojom nas je Andrić omeđio u vremenu i prostoru.
Rečenicu kojom je presudio sebi, ali i nama.