Kroz naše živote, vrtimo se spiralom vremena, kojeg, naravno, uvijek nedostaje. Tu smo negdje između neprestanog kašnjenja i vječite želje da uhvatimo pravi prijevoz. U tom vrtlogu vremena, često izgubimo i pojam o prostoru. Nekad nam se čini da vrijeme samo teče, ipak ne znamo gdje je naše mjesto u svoj toj žurbi koja nikad ne prestaje.

Sigurno se pitate kako to da čovjek preživi i ratove i inflaciju, a opet mu cijeli život stane onda kad mu srce zaigra pored neke druge osobe? Tada već možemo zaboraviti onu priču o vremenu i prostoru, jer svijet postaje bezvremenski i vječan. I uprkos svakoj brizi i tuzi koju ljudsko srce ponese, ono ipak na kraju kuca jače nego ikada. Jer srce nije samo pokretač svakog živog bića, ono ima moć da pokreće univerzum.

Ponekad, usred nekog posla, zastanem na sekund – misli me odvuku tamo gdje srce još nije prestalo kucati, i kao da, u inat, ono počne ubrzavati svoj ritam. Čujem svaki odjek koji naliježe duboko ispod kože, i osjećam svaku promjenu u duši, koja mijenja čovjeka samog. I tu sam, na međi, između stvarnog života i mog subjektivnog poimanja življenja.

Šta je za vas smisao svega onog što postoji? Rekla bih da ga ja iznova pronalazim svakog dana. Ipak, ako bih morala da izaberem, rekla bih da se smisao krije u onim trenucima igranja srca, čak i kada bih poželjela da je drugačije. Uvijek ću izabrati tebe - srce koje neprestano kuca bez obzira na vrijeme ili mjesto, tugu ili sreću. Na poslijetku, sve nas u dubini pokreće ljubav, ma koliko to ne želimo priznati.