U salonu, gdje su zidovi još uvijek mirisali na uvelu lavandu i političke rasprave koje su se, poput duhova s kraja stoljeća, uvijale po ćoškovima punim prašine i prešućenih tajni, sjedio je gospodin Evgenije S. — udovac, ljubitelj Debussyja i utaje poreza — te, gledajući portret tete Melanije, žene koja je u životu voljela samo tri stvari: klavir, kamilicu i konverzaciju o smrti, zamišljeno puhao dim iz lule čije je drvo bilo tamnije od njegovih sjećanja na djetinjstvo u Zaboku.
"Kako je moguće," promrmljao je, više sebi nego portretu koji je, naravno, šutio s nekom nadmoćnom ravnodušnošću mrtvih, "da u ovoj kući još uvijek odzvanja smijeh čovjeka koji je prije petnaest godina nestao s blagajnom zadruge i zdravicom za vlastitu čestitost?"
Ironija, poput tamnog vina, slijevala se niz njegove misli — jer nije li upravo on, Evgenije, nekoć bio taj koji je govorio da je poštenje posljednje utočište budala, a sada, eto, sjedi u sobi punoj goblena i oporih uspomena, kao ironijski fosil vremena u kojem su se ruže sadile s istom strašću s kojom se danas brišu internetske historije pretraživanja?
U uglu sobe, sat je otkucavao devet puta, a svaki je udarac zvučao kao šamar istini: da su svi ti gosti što su nekad dolazili s maramicama natopljenim kolonjskom vodom i uzdignutim obrvama, sada samo imena u zaboravljenim pismima, pohranjenim u ladicama punim moljaca i neotvorenih oporuka.
I tako, u toj večeri bez vjetra, bez pitanja i bez odgovora, Evgenije je zaključio — ne bez sarkazma — da jedini napredak koji je ostvario jest sposobnost da sam sebi laže s elegancijom tetke Melanije kad je tvrdila da joj je brak bio "mirna luka".
U trenutku kad se činilo da će tišina, kao stara sluškinja, ponovno uzeti riječ u svoje iznurene ruke, začu se škripa vrata — onaj tanki, drhtavi zvuk kao da se sama kuća premišlja da li da pusti još jednu uspomenu unutra.

Na pragu se pojavila Paulina, nećakinja tete Melanije, sada već žena u godinama koje društvo više ne bilježi u kalendaru ljepote, ali zato temeljitija u osudi, jer nosila je crninu s preciznošću računovođe, a žalost joj je pristajala kao starom vinskom podrumu — prirodno, dostojanstveno, pomalo prijeteće.
"Još si ovdje, Evgenije?" rekla je, ne pitajući, već konstatujući, kao liječnik koji zna da je pacijent mrtav, ali mu iz kurtoazije mjeri puls.
"Tu sam, Paulina," odgovori on, gledajući je pogledom koji nije bio ni brat ni rođak, već sumještanin tuge, drug iz rovova porodičnih večera koje su završavale s previše vina i premalo istine.
"Znaš," nastavila je, stavljajući rukavice na klavir — taj stari, prehlađeni Bechstein koji je tetka čuvala kao relikviju bečke mladosti — "Melanija je jednom rekla da će tebi sve ostaviti. I kuću, i klavir, i kolekciju pisama što ih je skrivala ispod madraca."
"Pisama?" upita Evgenije, iako je znao. Naravno da je znao. Jedno od tih pisama je sam napisao, prije mnogo godina, kad su emocije bile jeftine, a laži još uvijek imale visoku cijenu.
"Da," reče Paulina, skinuvši rukavice i gledajući ga pravo u oči, kao kirurg koji zna gdje točno treba zarezati. "Ali promijenila je oporuku. Sedmicu dana prije smrti. Sve ide meni."
U tom trenutku, Evgenije se nije nasmijao. Samo je klimnuo, jednom, sporije od kazaljke na satu, i pogledao portret Melanije, koja je i dalje šutjela, sada s nekom sitnom, jedva vidljivom podrugljivošću na usnama, kao da govori:
"Šta si mislio, da ćeš pobijediti u ovoj predstavi bez publike?"
Taj trenutak bio je apsolutna spoznaja: Evgenije nije ni bio ni tu, ni tamo. Kao da se cijeli život spustio u njega, progutao ga, a sada je samo stajao na mjestu, nepomičan, poput spomenika kojeg je sam sebi podigao. Šutnja je ušla u prostoriju s onim zagušujućim zvukom, kao kad otvori stari kovčeg, a iz njega izlazi dim i zlatna prašina. Nitko nije govorio, no svi su osjećali da je najgori dio priče već ispričan.
Paulina je uzela klavirske tipke, pritisnula ih, iz njih nije izašao zvuk — samo praznina. Zatvorila je poklopac, gotovo pomalo agresivno, kao da je željela ubiti posljednji ostatak melodije koju je tetka ostavila u kući. I tako, postajali su ljudi bez riječi, a prostor postajao još veći, bez emocija koje su ga prije ispunjavale.
Evgenije je, umjesto odgovora, iz džepa izvadio još jedan papir — stari, zgužvani, pun tragova vremena. Pogledao ga, kao da traži potvrdu da je cijela historija njegovog života zapravo bilo jedno veliko zavaravanje. I onda je, bez riječi, slegnuo ramenima, s nekom vrstom filozofskog očaja.
"Znaš," rekao je, s pomalo tupim osmijehom, "kad je Melanija napisala oporuku, samo je željela da svi mi, kao i uvijek, budemo smiješni. I da još jednom, na njenoj sahrani, odigramopredstavu."
Paulina ga je pogledala. Oči su joj bile prazne, poput starog okvira koji više ne sadrži fotografiju, samo zrno prašine. "A sad smo mi, Evgenije," reče, "samo glumci u toj predstavi. Samo što više nemamo tekst."

Oboje su šutjeli. Sat je kucao, a kad je otkucao deset, cijela kuća je zadrhtala, kao da se historija konačno srušila pod težinom vlastite ironije. U tom trenutku, Evgenije je shvatio — sve što je postojalo, svi oni portreti, svi pisci, svi gosti, pa čak i sam Melanijin klavir, bili su samo metafora za prošlost koja nikada nije bila ni stvarna ni važna. Samo je zauvijek ostala u praznoj sobi, u kojoj su uloge bile podijeljene prije mnogo godina.
Paulina je okrenula leđa, krenula prema vratima, a Evgenije je još jednom pogledao Melanijin portret. Na usnama pokojne tete, koju je gledao kroz zastor prašine, bila je ona njezina, nevidljiva ironija: "Što ste čekali, glumci, da zbrojite redove?"
I tako je sve završilo. Bez riječi, bez oporuka, bez klavira. Samo još jedan dan u životima koji su na kraju nestali, kao dim iz stare lule.