Dobro večer uvaženi direktore, poštovani profesori, porodice, prijatelji, i naši dragi maturanti. Počastvovana sam što vam mogu poželjeti dobrodošlicu na ovu veselu svečanosti. Ovdje smo kako bismo se oprostili od naših maturanata.Dragi naši maturanti, trebate biti ponosni na uspjeh koji ste postigli u prethodne četiri godine i na osobe koje ste postali.

Svima nam je čast biti večeras uz vas na ovoj svečanoj raskrsnici života. A život je ustvari uvijek navika, zar ne? Navika na male, svakodnevne stvari. Takve sitnice ga i sagrade. I onda dođu određeni momenti, kao ovaj, kada vam sam život oduzme takve navike i kada morate graditi nove. I pomislite da, kad već to više nije vaše, vaša mogu biti sjećanja na iste. Istina je da se za samo nekoliko godina vjerovatno nećete sjećati “velikih” stvari ili navika.
Nećete se sjećati nekog specifičnog trenutka, koji ste tako dugo planirali. Nećete se sjećati ni imena vaše hodnik simpatije, ali ćete se rado sjetiti kako su vas prijatelji osramotili pred njim. Baš ono što vam je bio najveći blam, postat će priča koju rado prepričavate. Nećete se sjećati zadataka koje ste radilli iz fizike, ali ćete se sjećati kako ste svi željeli pobjeći, i onda vas je samo dvoje ostalo u učionici, i ta će priča za svaku stranu malo drugačije zvučati. Nećete se sjećati toliko šta ste vidjeli na izletu, ali ćete se sjećati vožnje do tamo i igara koje ste igrali.

Kutija sjećanja je mnogo čudna. Prihvati ono što želi, pažljivo sačuva slike i učinini ih najvećim dragocjenostima. Dobro čuvajte svoju. Trebat će vam ta kutija nasumičnog, tmurnog utorka, kada vas razočara život odraslih. Da bude vaš portal za svijet koji više ne postoji van nje. U njoj će i stvari i ljudi biti malo bolji nego što su stvarno bili. I neka, ljepša je uglađena prošlost koja će vas nasmijati u punom autobusu nakon dugog dana.

Ali je to sada iza vas. Ja vam neću reći da je ovo što je prošlo najljepši period vašeg života, to ćete sami odlučiti. Ali može biti dio života od kojeg ne bježite.
Vi ste učili jedni od drugih. Svako ko je ušao u vaš život u ove četiri godine, sve što vam se desilo je, po dobrom ili lošem, formiralo vas kakvi jeste danas. Od lošeg napravite lekcije, da to ne ponovite sebi, da vi to ne učinite drugima. A dobro spominjite i sebi i drugima. Ali ono najvažnije, pokupite sebe. Osoba između zidova ove škole je imala svoj put. Gledali je kao potpuno drugu osobu ili ste ista, put je još dug.

Naučite nešto od te osobe. Sada ćete,bar se nadam, postajati samo mudriji, pametniji i bolji ljudi. Ali uvijek učite od starijih verzija sebe. Čeka vas dugo, ludo i nepredvidivo putovanje. Raširite ruke svemu, jer ćete naučiti negdje na tome putu da imate puno više snage i potencijala nego što mislite. Zašto ne pokušati naučiti to odmah danas. I na kraju, oprostite. Oprostite i profesorima za teške testove i što su SAMO VAS PROZIVALI, A SVI KASNE. Oprostite busevima zbog kojih ste kasnili, i toj nepoznatoj osobi koja je svaki drugi dan uzimala zadnju štrudlu od jabuka u pekari. Oprostite svojim kolegama, svojim prijateljima, i oprostite sebi.

Još uvijek trebate upoznati sve ljude koje ćete voljeti i sve ljude koji će voljeti vas. Još uvijek trebate pronaći sve što će se tako prirodno povezati s vama.
Neka oprost olakša teret, kojeg svakako uvijek ima, da većeg srca i nade dođete u susret tome što vas čeka. Na raskršćima života uvijek trčimo u zagrljaj drugim ljudima. Još brže trčite i još jače ih grlite. Samo nemojte zaboravite da zagrlite onoga koji ih voli i onog koji sve ovo proživljava. Čvrsto zagrlite sebe. Jedva čekamo da vidimo kakvi ljudi ćete postati i kakve priče ćete podijeliti sa nama na godišnjice ove mature.
Hvala svima.