Pjesma je inspirisana divnim tekstom kolegice Mirele:https://plenum.ba/sedam-umjetnosti/knjizevnost/mozda-je-trebalo-da-nam-se-desi/0aa1263a-529e-40e8-bfa3-a612a1ca0ffd/2504190001?utm_source=copyLink&utm_medium=social

Kada odeš, nadam se da nećeš preispitivati svaku tišinu.
Nadam se da nećeš tražiti opravdanja za sve – osim sebe.

Nadam se da ćeš znati kako si godinama osjećao razloge u prsima.

Nadam se da ćeš se sjećati koliko ti je dugo trebalo
da se približiš vratima koja su bila jedini izlaz.

Nadam se da ćeš znati da se ne trebaš vraćati.
I još manje da moraš.

Nadam se da ćeš dopustiti slobodi da te čvrsto zagrli.

Kada odeš, dobro zalupi vratima –
tako da se više ne možeš vratiti,
pa makar to značilo da ćeš malu vječnost
držati ruku na kvaki.

Nadam se da ćeš vjerovati da će uvijek postojati neka nova vrata.
I da ćeš svaka moći zalupiti – ako zatreba.

Jer kada je mjesto za tebe,
kada su ljudi za tebe –
nećeš ih ni tražiti.
Samo ćeš se nadati da ne postoje nijedna vrata
kroz koja bi te neko mogao izbaciti.

Za one koji ostavljaju.
Za one koji odlaze.
Za najveće kukavice – i najveće hrabrosti.
Za vas.
Za nas.

Treba imati duše otići.
A još više da se nastavi.

Zato kada odete –
učinite to dostojanstveno.
Jer kroz svaka nova vrata,
i kroz svaku novu osobu,
ipak – najprije valja živjeti i sam sa sobom.