Cvijet je stajao na rubu sjećanja, kao posljednji svjedok nečega što se već odavno nije imenovalo. Njegove latice su bile boje starog papira, izblijedjele kao pisma koja niko više ne otvara. U njima se zadržao miris prošlih proljeća, ali taj miris više nije pripadao nikome.

Zaborav je dolazio tiho, kao gost koji skida šešir pred vratima duše. Najprije je odnio boje, zatim glasove, pa onda i samu potrebu da se išta zadrži. Cvijet je to znao. Njegova stabljika se savijala pod težinom neizgovorenih imena, pod teretom svih pogleda koji su ga nekad činili živim.

U vrtu bez svjedoka, gdje je zemlja bila natopljena šutnjom, cvijet je postajao arhiv bez čitaoca. Svaka latica bila je jedna zaboravljena rečenica, svaki trn jedan uzdah koji se nije usudio postati riječ. I dok je vjetar prolazio, noseći sa sobom tragove nekadašnjih dana, činilo se da ni on više ne pamti kuda ide.

Postoji nešto surovo u tom nestajanju, u tom sporom brisanju kontura svijeta. Kao da vrijeme nije rijeka, nego prašina koja se taloži po svemu što je ikada pokušalo biti važno. Cvijet se nije bunio. Njegova tišina bila je dublja od svakog glasa.

I možda je upravo u toj tišini ležala posljednja istina: da zaborav nije kraj. Jer dok su latice opadale, a stabljika se gubila u vlastitoj sjeni, nešto je ipak ostalo nevidljivo, ali uporno. Kao trag u zemlji, kao slutnja da je nekad ovdje raslo nešto što je imalo ime, boju i razlog.

Ali ko još pita za razloge, u svijetu gdje cvjetovi umiru bez svjedoka?