-Hej…ćao.
-Ćao…
-Kako si?

Suze su krenule na putovanje, jer sam mislila da ga nikad više u, ovom malom bijednom, životu neću čuti. Suzdržavam se. Šmrcnem dva, tri puta. Dobro je. Srcu je dobro.

-Dobro sam…valjda. Kako si ti?
-Dobro sam.

Dugo sam molila Boga da mu samo postavim ovo pitanje i da znam da je dobro. Naizgled tako uobičajno pitanje, a srcu je vrijednost nemjerljiva.

- Kako su tvoji?
- Dobro su. Nekako smo uspostavili normalno funkcionisanje. Drago mi je što sam uspio postaviti granice. Svi smo nekako sretniji.

Pomislila sam kako ja to tek učim. Htjela sam mu reći da mi teško ide, ali nisam.

-Kako su tvoji? Čuješ li se s njima? Kako brat?
-Dobro su. Sve je isto manje – više. A brat… fura po svom. Važno mi je samo da je sretan. To je ono što se samo u životu broji.

Htjela sam nekako pisati brže, bojeći se da ne nestane… A neće…Tu je…tu.

-Šta radiš ti? Otkinio se stidno osmijeh sa lijevog ugla mojih usana. Od zbunjenosti srce hoće iz grudi. A, opet, lijepo. Lijepo duši. Nekako kao da je sve na mjestu, iako je daleko od mjesta.

-Guram dan. Pripremam neku večeru. Šta radiš ti?
-Pripremam piće, nešto hrane i ploču.
-Ploču?
-Gramofonsku ploču.
-Gramofonska ploča i ti?
-Počeo sam se baviti zajebanim sportom, ne znam što mi je ovo trebalo, ali sviđa mi se.
-Ja odavno imam gramofon i dvije ploče – Balašević i Bijelo Dugme.
-Nikad mi to nisi spomenula.
-Pa…mislila sam da će ti biti glupo.
-Ko sam ja da određujem da li je nešto glupo ili nije?
-Tad sam sve mjerila prema tebi… uostalom, znaš i sam.
-Ne, tad si sve mjerila prema svojim pretpostavkama o mom mišljenju. A oboje znamo da su pretpostavke majke svih zajeba.
-Da, upravu si...
-Drago mi je što te čujem.
-I meni što čujem tebe…
-Pa šta je sad?
Kao da je osjetio da me preplavio osjećaj, kojem još ne znam ime.
-Ništa. Samo sam zbunjena.
- Da mi je jednom progovoriti s tobom, a da nisi zbunjena. Mislim si, to će teško ići. Puno je ovdje života stalo.
-Viđaš li nekog?
-Viđam, tu i tamo…Ali sve je to… -Šta? Kratko traje?
-Ma ne traje nikako.
-Što?
-Ne znam.
-Ja ne mogu i ne znam dovoljno da zavolim.
-Mislim da imamo isti problem.
-Kako je tamo?
-Pa šta znam, meni isto. Neće ti se ništa desiti ako navratiš i provjeriš.
-Znam, ali ne mogu. Još uvijek ne mogu…

Imala sam osjećaj da mi se želudac smanjio za dva broja i da ne planira popustiti.

-Sjećaš se dogovora o semaforu? I o godinama?
- Svega se sjećam…svega... Volio bih te zagrliti.
- I ja tebe… Osjećala bih se kao kod kuće.
-Jebem mu miša!

N. me učila da prepoznam emocije, da ih validiram. Prebrzo su se smjenjivale da bih išta od tog uspjela. Samo sam zatvorila oči i vidjela to lice. Taj dobro poznati put, a opet nekako stran, kog' se ne plašim upoznati.

-Šta ćemo ti i ja?
-To mi je najteže pitanje na svijetu. Volio bih da ti mogu dati odgovor, ali ne znam…
-Ne znam ni ja. I…volim te. Onako kao ranije. Puno ranije.
-Znam, vidim i osjetim. Ne znaš ti ljubav sakriti, budalo jedna. Možda novog dana budemo pametniji.

Laku noć svi vi koji ste se sreli u, možda, krivo vrijeme ili to samo držite za opravdanje.