Saga o preživiteljima - onima koji su barem fizički, preživjeli rat. Tako pisac predstavlja roman. Pitate li se ko su preživitelji? U Bosni i Hercegovini- valjda smo svi mi, mi koji vrijeme dijelimo na prije i poslije apokalipse, što nam se zamjeri kao "bespotrebno" vraćanje "prošlosti". Neko će naći ovu knjigu teškom, jer nije lahko suočiti se sa zlom i mračnim u sebi. Lakše je pročitati ljubavni roman i opustiti se. Nema ništa loše u tome, ali za one koji osjećaju potrebu da ispituju i vidaju svoje unutarnje pukotine, ovaj roman je neizostavna literatura. U predgovoru knjizi autor je izdvojio jedan citat autorice Olge Tokarczuk koja prepričava kako su je npr. u Velikoj Britaniji pitali zašto pisci iz Srednje Evrope „pišu tako eksperimentalne knjige“. Njen odgovor ujedno bi mogao biti moj odgovor onima koji Šehićeve knjige pronalaze teškim, kompleksnim, opterećujućim. “Mislim da imamo različita poimanja stvarnosti. Naša stvarnost nije stabilna kao ovdje, u Velikoj Britaniji, na ostrvu. Kod vas je sve stalno isto, stare zgrade, stari pabovi. Privrženi ste tradiciji – imate, naprimjer, odvojene slavine za toplu i hladnu vodu. Ali, kad živite u zemlji čiji glavni grad je potpuno razoren u ratu, kao što je to bila Varšava, onda u književnosti možete da radite šta hoćete, jer sve je promjenjivo, fluidno. I taj osjećaj fluidnosti stvarnosti izrazito je jak. (...) Mi ne vjerujemo u ideju pričanja priče od početka do kraja na klasičan način, jer ona jednostavno nije istinita. Ništa se ne događa na tako prekrasan linearan način”.

Odgovor je dostatan onima koji ne (žele) da žive u iluziji. Pred kraj romana će i sam pisac odgovoriti zašto bira ovakvu narativnu strukturu – “Zato što ona vjerovatno održava strukturu živaca u mom tijelu. Eto, zato”. Razlika u čitaocima nije samo geografska, npr. Britanci vs. Poljaci. Pogled na stvarnost je taj koji čini razliku. Neki ljudi imaju sposobnost ili vjeruju da imaju, da nastave poslije događaja nakon kojih je drugim ljudima, nemoguće nastaviti linearno živjeti svoje živote. Jedni biraju da zaborave, drugi da se sjećaju. Ja pripadam kategoriji pamtitelja, sve me se tiče i sve se dešava meni. A sve što se dešava meni, dešava se i cijelome svijetu. Možda bih i ja voljela da zaboravim na tu tešku činjenicu, ali je moja moć zaborava (koja je ujedno u određenim dozama i ljekovita rekli bi psihoanalitičari), vrlo ograničena. Ako nešto zaboravim danju, ono će me naći noću. A snovi su, rekao je Frojd "kraljevski put do nesvjesnog". Najbolji, najljepši, najintimniji način da se čovjek sretne sa svojim nesvjesnim i pogleda ga u oči jeste san, ali je isto tako i knjiga.

Nemam riječi za ono što osjećam

Ko je već čitao Šehićeva djela, zna i da on ponekad u jezik uvede neku novu riječ. Kao da mu skup dostupnih riječi na bosanskome nije dovoljan. I nije, jer ovaj pisac osjeća mnogo više od onoga što bi jezik trenutno mogao da mu ponudi za verbalizaciju. Kažu da ne možeš riješiti neku traumu dok je ne opišeš, dok sam čitala ovaj roman mučilo me pitanje - a šta ako nema dovoljno dobrih riječi da se opiše ono što čovjeka progoni?

Zato, kada Šehić uvede pojam "zatravljen" u svoj roman, osjećam kao da se jedna nova emocija, jedan novi svijet - rodio. Šta bi to značilo biti zatravljen u njegovoj interpretaciji? Povezan. Ne, pojam povezan nije dovoljno dobar za ono što pisac ovdje označava. Zatravljen znači biti ukorijenjen u planeti, biti prožet s njome i svim živim i neživim bićima koja na njoj obitavaju. Svima nam fali zatravljenosti. Moderno je neki zovu empatija, ali nije zatravljenost to. Zatravljenost je povezanost sa zemljom na način na koji su to umjeli ljudi u Bosni, oni ljudi što nikada nisu prodavali rođenu kuću, što su za svoju stoku smišljali imena i nadimke kojim bi joj tepali, koji su po krznu prepoznavali ovce na paši i znali kako se svaka jabuka u bašči zove. Osjećam da je i moj život zatravljen s Bosnom. Ponekad je taj osjećaj pretežak, jer je i Bosna prepuna zemlja. Ako je osjećaš, može ti doći teškom.

Kao neko ko je mlad bio primoran da bude "u ratu", Šehić piše o (be)smislu života koji nakon završetka rata slijedi. „Naš Prvi rat bio je star”, piše autor, „umoran od života, odnosno smrti” koju je sijao kud je stigao. „Njegova usta bila su majka svih masovnih grobnica”. Pošto je nas za sada prežvakao i ispljunuo po primarnim, sekundarnim, tercijarnim i entim grobnicama, rat se skupa sa svojim simbolima preselio. UN je sada štitio neku drugu „zaštićenu zonu”. I dalje se „zalagao za embargo na naoružavanje slabijih strana, jer su se tako omogućavale dugotrajne opsade gradova“. „Uživao je da se čovječanstvo zabavlja i raduje njegovim spinovima po kojima je žrtva uvijek kriva za sve. Takvo je čovječanstvo bilo, ili njegov dobar dio“. Iako je rat privremeno otišao s ovog prostora na neko drugo mjesto/a, skupa sa svojim „mirotvorcima“ što dobijaju besmislene nagrade za mir, on nije umro, „jer ratovi nikad ne umiru“.

„Oni žive u svemu što je živo i neživo. Najviše žive u živim ljudima, a u mrtve ugrađuju svoju suštinu“. Prije par dana obišla sam mjesto gdje smo živjeli tokom dvije ratne godine, mala šuma nadomak našeg sela u kojoj smo se krili. Šuma je fino izrasla i od kućice u kojoj smo boravili ostalo je samo malo kockasto udubljenje iz kojeg je išikljalo bagrenje, bukve i još poneko drvo. Bor koji je babo posadio ’95. u čast završetku rata, osušio se. Rat je još živio u svakom stablu, u svakom listu, u žutom polutruhlom kanisteru što je ostao na mjestu nekadašnjeg WC-a.

Posmatrala sam tu poznatu šumu. Pitala sam se ono što se Fajko Kadrić u knjizi „Šta su meni ptice“ pitao - gdje li su, Dragi Bože, bile ptice dok su granate šišale vrhove šume?

Likovi u nama

Farukove su priče magijske, i zato su najistinitije. U ovu priču zaranja jedna čarobna fluorescentna (ja je tako zamišljam) riba. Ona je „prošla pored lešine rata i nastavila svojim poslom. Vrijeme se hvatalo za glavu, bilo je u magnovenju. Prostor se smijao valjajući se na podu. Te sitne crne tačke – trunje tame, to smo mi, dijamantna stvorenja. Nalazimo se u ustima našeg Prvog rata“. Pored ribe, plejada likova ređa se u knjizi.

Aleph i AI tako su, za mene bili oličenje ovog života - pametni telefoni i manje pametni korisnici. „Aleph se mogao koristiti i kao sprava za guglanje starih knjiga, da ne moraš listati knjigu tražeći citat. Dovoljno je prisloniti Aleph na koricu knjige i zarotirati ga dlanom gore-dole“. Tačno. Ali je tačno i sljedeće. Ako imalo misliš, „citat koji tražiš još nije bio napisan“.

I priča o (post)smrtnosti je priča o ljubavi

„Pozvonio sam ti na interfon, reda radi, da me poslije ne bi grizla savjest da nisam pokušao, iako sam znao, čim je avion točkovima dodirnuo vlažnu pistu aerodroma, čim sam dotakao sveto tlo grada koji smo oboje voljeli, da je moj pokušaj da ti se približim osuđen na propast“. Ovo je odlomak iz romana u kojem je zgusnuto mnogo emocija za koje nema riječi. U nedostatku pojmova, opisivanje može pomoći.

Svidio mi se ovaj odlomak i podsjetio me na Sejranovićevu„sarajevsku scenu“ u kojoj se sreću, vole i rastaju, kako već bude sa velikim ljubavima. Mada, malih i nema. Šehić misli na jedan drugi grad, ali je i on Sarajevo, kao što je svaki grad koji voliš za tebe uvijek jedan isti grad. Meni je svaki Sarajevo. Jednom mi je neko kazao dok sam s čežnjom gledala svjetla nekog drugog grada: „Svaki grad može biti Sarajevo, ako ti tako želiš“. Ali, ne može. Ja sam zato ovdje, blizu Sarajeva, a taj ko je to rekao negdje daleko u nekom svom Sarajevu.

Zašto sam ja svaka žena i zašto je svaka žena Ja?

Ima jedno poglavlje koje sam teško pročitala. Poglavlje o silovanoj majci. Redovno, to me najviše pomjera i to me se najviše tiče. Vilina Vlas. Šume oko Srebrenice, Vlasenice, Sarajeva. Ne znam ko je počinio prvo silovanje, ali religije kažu da će onaj ko je prvi počinio neki grijeh dijeliti kaznu za sve grijehe te vrste koji će se poslije desiti. Autor o tome ne piše, ali piše o Habilu i Kabilu, odnosno Kainu i Abelu. To je prvo ubistvo na zemlji, kada je brat Kabil, ubio brata Habila. „Vidjela sam sve kao da se upravo sada dešava. Isječke u kojima Kain ubija Abela iznova, svakoga dana. Niz ubijanja koji kao da nije imao kraja“. I ubija, a Kabil, teško njemu, sve te grijehe skuplja i na svoju dušu. Sinovi njegovi svuda po svijetu oponašaju oca svoga. I baš kako je on oponašajući gavrana brata u zemlju sahranio, i sinovi njegovi zemljom siju masovne grobnice.

Odsjaj svetih knjiga u svakoj je knjizi

U knjizi sam prepoznala još sekvenci iz svetih knjiga. Najfascinantnije su mi one o riječima i ezelu. U Kur'anu se veli da je Isu (Isusa) stvorila Božija riječ. Da je on riječ Njegova jer je nastao po Njegovoj riječi – Budi!. A pisac, opisujući čudnovate zmajeve u romanu, citira ih dok govore: „Mi, zmajevi, potičemo iz vremena kada su riječi bile dovoljne da izazovu čaroliju“. Na drugom mjestu kaže: „Rečenice su alati za uskrsnuće. Tako smo i tebe digli iz mrtvih“. Razoreni gradovi, veli pisac, „razoreni su i u jeziku“. Eto to pokušavaju uraditi Sarajevu, Srebrenici, Gazi, i mnogim drugim gradovima širom svijeta. Zato uvijek piši, dok ima riječ za neki grad, emociju, čovjeka, ima i taj grad, i ta emocija, i taj čovjek. „Uostalom, zar i bjelina papira nije nakupina riječi onoga što je neizrecivo, još nenapisano, neizgovoreno?“

A onda, evo i ezela – praiskona, praživota. Ezel je mjesto u kojem su se duše upoznale prije dolaska na svijet. A na svijetu se sretnu ili ne, prepoznaju ili ne. Cinnamon Girl kaže: „Znali smo se oduvijek. Upoznali smo se u snu. U njemu nam je izdiktirano gdje ćemo se naći. Na križanju te i te ulice. U hladu tačno tog drveta. Budućnost se otvarala kao pupoljak...“ Svi imamo ovakve trenutke. I svi ih dobro pamtimo jer su utkani u našu DNK. Onu su nastali prije nas. Ima tu priča i o Junusu, onom poslaniku kojeg je progutao i na pusto ostrvo ispljunuo kit po naredbi Božijoj. Svi smo mi ponekad Junus. Izbačeni iz utrobe prasvijeta.

Smrvljenost ili PTSP

Cinnamon Girl i Cotez Cortez grade svoj život u ruingradu – gradu ruševina. „Neke ideje su vječne. Mi smo dvije ideje, usamljene u srušenom gradu. Ne znam da li smo vječne. Još se nismo spojile sa sličnim dušama. Smrvljenost je naš identitet. Dvije ideje u dva tijela“.

PTSP, panični napadi i rat. Ovo su niti koje se provlače u svim pričama u knjizi. Kako živjeti poslije rata, nakon te „slobode“ koja se „najbolje osjeća u ratu“. “Civil je stanje svijesti, nije odsustvo uniforme“. Ovom rečenicom pisac mi je objasnio svu anksioznost koju osjećam i koju vidim kod drugih ljudi. Mi smo stalno u napetom iščekivanju najgoreg. Mi smo se u tom iščekivanju rodili i u njemu rasli. Ne možemo više nikada biti obični civili kao neki tamo civil u Švicarskoj. I riječi su varljive. U njima je svo naše iskustvo, civil Bosne nije isto što i civil Švicarske, civil Gaze, Civil Tenesija ili ko zna kojeg naseljenog dijela svijeta. Tako su od civila nastali čarobnotauri. A oni, tj. mi smo „druga fela“. „Stidljivi su i plašljivi. Načitani i senzitivni. U djetinjstvu imaju košmare koji se ne mogu izliječiti, ali s vremenom se košmari prometnu u dar pomoću kojeg vide stvarnost/i onako kako niko drugi nije u stanju“.

I šta nakon rata? Sa PTSP-om, sa anksioznošću, depresijom, paničnim napadima? Šta sa sobom? Ne znaš da ti treba lijek jer ne znaš da si „bolestan“. „Nismo mi bili bolesni, vrijeme je bilo takvo“. "Niko od nas nije tada ni znao šta znači skraćenica PTSP. Naša tijela su to prepoznala, jezik je kasnio da se izrazi kroz ovu skraćenicu. (...) Oni nisu mogli shvatiti činjenicu da jedino mi imamo pravo da radimo sa našim iskustvom šta hoćemo, jer su nas gledali kao osakaćene ljude. Sažalijevali su nas, zato što nas nisu shvatali i zato što smo im se gadili. Mnogi od nas jesu fizički bili sakati, ali isključivo je vrijeme bilo istinski osakaćeno“.