Zašto prezirem slobodu?

(ili ona prezire mene?)

Sloboda je najdivnija kletva ikada izrečena čovječanstvu. Učiniti čovjeka slobodnim znači okovati ga diktatom sopstvenog izbora. Za homo sapiensa sloboda je iritirajući osip kojeg prosto ne može da se otarasi. Prava vrijednost slobode vidljiva je tek onda kada čovjek postane zatvorenik. Talac kako samog sebe, tako i okoline. Utamničen na otvorenom. Kako li je samo odvratno biti slobodan.

U uvodu sam podvukao tri segmenta kojima ću se detaljnije pozabaviti u nastavku eseja. Svaki od tri obilježena pasusa poslužiće kao okosnica jedne cjeline. Sam esej će poslužiti kao odgovor na moje pitanje: Zašto prezirem slobodu?


Sloboda je najdivnija kletva ikada izrečena čovječanstvu:
Od edenskih vrtova na ovamo čovjek je veoma neodgovoran prema slobodi. U početku se radilo o bazičnom nerazumijevanju slobode kao pojma i načina na koji ista oblikuje život. Naravno ukoliko je čovjek kao takav rođen slobodan. Potom nastupa period u kojem je razmišljanje utamničeno, postojanje čovjeka svedeno na preživljavanje, sloboda označena kao grijeh, a svaka represija propagirana kao izbavljenje. Pročišćenje duše. Ovo razdoblje odvilo se kao direktna posljedica nedovoljne i neadekvatne upotrebe slobode i njenih plodova. Prostirući mape novih kontinenata ljudska vrsta hrabro je zaplovila u eru napretka. Napredak u kojem smo živjeli, u kojem nas idalje ubijeđuju da živimo i za koji tvrde da će se nastaviti, uglavnom je onaj materijalne prirode. Ne treba naravno zanemariti ni razvoj nauke i umjetnosti, ali treba biti realan: čovjek mnogo bolje pamti izum točka ili prvog novca, nego otkirće prvog pisma. Nesreća slobode u ovom kvazimodernom društvu je njena materijlna nepostojanost. Bilo bi joj dobro da se uobliči. Nabaci cijenu, plati reklamiranje i ponosno klekne na policu marketa, rame uz rame sa recimo pelenama ili kafom, nečim nasušnim , jer slobodu, samu po sebi, čovjek očito ne vidi tako. Možda bi, tek tada, uz određenu cijenu i procenat potražnje sloboda dobila odgovarajuće mjesto na tržištu. Onda bi se kao i za televizore ili auta, horde razjarenih kupaca nadmetale ko će kupiti noviju, bolju ili slobodniju slobodu. Kada zalihe budu pri kraju, obavezno napraviti rasprodaju gigantskih razmjera radi što bržeg oslobađanja polica i skladišta. I kada posljednji račun slobode bude otkucan, pronaći neku drugu, endemsku društvenu vrijednost, koju cijenom treba obescijeniti. Paleta je široka, nude se iskrenost, dobrota, pamet, pristojnost, bilo šta što je čovjek odbacio, da bi poto za tim mogao neuspješno da traga. Prodao se, da bi sam sebe kupio. U dijelovima. Na rate. Sa kamatom.

Slika koju sam odabrao, a bez lažne skromnosti, odlično dočarava gaženje slobode. I metaforički i bukvalno. Jedan čovjek, bez imena i lica, čiji su stavovi i osjećanja postali nebitni, oči u oči sa četiri tenka. Što je realnost u kojoj živi stvarnija, to je čovjek manje važan. Postaje statista u životu kojim više ne upravlja. Možemo li da krivimo protestanta sa slike? NE. Ovo je za njega bio konačni čin ispoljavanja slobode. Jedina preživjela mogućnost.

Identitet nepoznatog protestanta nikada nije otkriven. Epilog krvavo ugušenih protesta na Trgu Tjanmen bio je niz blagih i nedovoljno efikasnih ustavnih reformi, kojima je tadašnji režim pokušao da napravi blagi otklon od komunizma kao državne ideologije, te da prazninu popuni kineski nacionalizam. Uz navedeno vladajuće strukture okrenule su se još većem otvaranju kineske ekonomije, a uz to i popratnom, tek neznatnom razmatranju standarda ljudskih prava unutar same države.

Ovakav ishod ne pretstavlja pobjedu slobode, ali ni njen konačan poraz, koji ostaje nemoguć sve dok na Zemlji diše makar jedan čovjek. Tenkovi, željezne mašine smrti, simbol su bacanja sirove moći pred narod. Meso psima. Protestant je simbol jednog opšteg, fatalističkog stava čovječanstva prema samom sebi, čiji temelj čini stalni osjećaj rastuće bespomoćnosti. Svijet je čini se digao ruke od sopstvenog postojanja, prepuštajući kako prošlost i sadašnjost, tako i budućnost potpunom divljaštvu.

Upravo zbog nedostatka materijalizacije, sloboda je za čovjeka kletva. Dopušta mu da govori, misli, bira, odlučuje, da se buni, a sve navedeno ljudima ne predstvlja mnogo. Najpreciznija zamjenica za slobodu bila bi riječ VIŠAK. Faktor koji ometa zatvoreničku svakodnevnicu. Čovječanstvo je slobodom proklelo samo sebe.

Kada god neko kaže kako želi slobodu (pritom ni ne zna da je već posjeduje) on/ona zapravo želi naređenje. Jasnu komandu. Naredbu koja bi ga lišila mukotrpnog procesa donošenja odluke. Kažiprst u zraku, direktno usmjeren ka sljedećem zadatku. Iz prirode ovakvog našeg odnosa prema slobodi, prositiče i manična potreba da druge podredimo sebi. Lakše je upravljati drugima kada već ne upravljamo sobom. Varamo se mišlju da se radi o borbi ili nadmetanju, a zapravo je riječ o zavisti. Zašto bi on bio slobodan kada već ja nisam?

Diktat sopstevnog izbora:
Autodiktatura. Nastojanje da stvorimo vlast nad nama samima, ali ne svoju, već upravo suprotno tuđu vlast, da se bezbrižno ušuškamo u kakvu takvu, makar po nas i najštetniju zonu nečijeg interesa, što bi nam omogućilo da konformistički životarimo. Gušenjem čovjeka u sebi olakšavamo bolove svakodnevnog života. Na ovom principu podvlašćivanja , formirane su čitave generacije ljudi koji grle okove. U takvoj, stradalničkoj ljubavi primat uzima sadizam. Stvara se bratstvo otvorenika, izvankazamatskih jedinki okovanih sopstvenim životom.
Sagledajmo primjer demokratije, modela vladanja u kojem se glas, bez obzira bio on usmeni ili pismeni nameće kao alat oblikovanja sistema vlasti i države. Stav naroda bi u pravilu ( što u praksi naravno nije tako) trebao da bude nedodirljiva svetinja. Upravo taj glas koji nam daje moć, najviše nas i sputava. Onemoćao i sa hroničnom upalom glasnica postaje medij obmane. Sredstvo transformacije naroda u suvišan faktor, klasu nadređenih i podređenih. Jednačina izbora tako ostaje bez svog glavnog činioca. Teško je napraviti izbor, bez obzira bio on dobar ili loš. Dobar izbor sa sobom nosi odgovornost, loš – sramotu, a nikakav izbor pojačava već postojeći osjećaj bespomoćnosti. Zašto bismo onda uopšte i birali? Nije nama ljudima lako. Još nam je teže kada nam se prikrade sloboda. Nečujno, nenametljivo, neobavezujuće. Tu je, a kao da i nije, mada ne svojom greškom ili voljom da bude neprimjetna, već deficitom ljudske budnosti i interesovanja za bilo koje pitanje od životne važnosti. Ljudska sposobnost da podrazumijeva i uzima zdravo za gotovo , ne poznaje granice. Zar se onda riješenje ne nameće samo? Odgovor je DA.
Dopustimo sebi da robujemo, jer podređenost standardima, sistemu i okolini, bilo kakva podređenost uopšte, isključuje našu odgovornost i djelovanje iz jendačine. Stav je opasan. Mišljenje suvišno. Djelovanje – kažnjivo. Jedini jasan izbor čovječanstva je da nema izbora. Plašljivo bacamo moć iz ruke u ruku, nalik na vruć krompir, bježeći tako od odgovornosti, dok uporedo bježimo i od slobode, a u tom neprekidnom maratonu točkovskog hrčka, zapravo tragamo za nepostojećim rukavcem kojim bismo popbjegli od nas samih. Diktator u bijegu od sopstvene diktature. Da li je to život?

Taoci svoji, taoci njini:
Nema osobe koja se barem jednom nije našla u iskušenju da posluša nekog drugog. Iskušenje zvuči kao previše blag, čak opravdavajući termin. Više se radi o navici ili obavezi. Poslušnost je u svojoj suštini dogojni modus operandi.
Njegova primjena počinje od najranijeg djetinjstva. Slušaj mamu, slušaj tatu, baku, dedu, brata, sestru.... Slušaj i slušaj, neprestano slušaj. Ovaj ciklus nema kraja osim ako slušač ne olduči drugačije. Neposlušnost, mada kalemi osudu na ličnost, nameće se kao osnovni stadijum slobode. Tek začeti fetus oslobađanja. Svačija sloboda je drugačija i svaka je mjerilo za sebe. Iako se sloboda upotrebljava kao univerzalan i jedna pojam, ona to uopšte nije. Zašto? Slobodu svako sagledava i određuje drugačije, a biti slobodan ne podrazumijeva isti osjećaj kod svakog. Stoga je mnogo bolje pitanje: da li čovjek sam određuje sopstvenu slobodu?

Vratiću se na kratko na Neznanog protestanta (kako su ga mediji krstili u danima nereda na Trgu Tjanmen). Običan, ako čovjek takav uopšte može biti, na vrhuncu svoje prosječnosti. Odlučio je da iskoristi krajnju priliku da oslobodi sam sebe. Kada je uvidio da ne može da se oslobodi politički, pravno ili socijalno, prigrlio je mogućnost fizičkog oslobođenja. Oslobodio je svoje tijelo, ličnost i dušu okoline koja ga je zatvarala. Smrt je široko dostupan i nadasve raskošan oblik slobode. Zašto mu ne pribjeći u trenutku nestašice drugačijeg izbora?

Koliko god smo sopstveni taoci, jednako toliko, ako ne i više našu slobodu guše svi ti isključivi, vanjski elementi: društvo, država, vlast, ideologija, religija... Svi ti nametnuti izbori od kojih malo šta zapravo biramo sami.

Zašto prezirem slobodu?
Moj prezir prema slobodi rođen je zajedno sa mnom, dva sata iza ponoći, jednog jedva izdrživo vrelog, majskog dana. Izmigoljio se iz čvora pupčane vrpce. Sloboda je pogrešno pretpostavila da sam smo još jedan u nizu neodlučnih homo sapiensa, te me je bacila u prostor, u takvom vremenu, u kojem između slobode i samoubistva stoji znak jednakosti. Čovjek nije dovoljno zreo da bi cijenio slobodu, a njeno samopoštovanje je isuviše snažno da bi se sebi oprostila dodvoravanje ljudima. Sloboda je prije svega dama. Bolje bi bilo da nam nikada i nije ponuđena, jer najteže je izgleda uzeti ono što nam je na dohvat ruke.
Ne sudimo nama – ljudima. Mi smo bića izgubljena u sopstvenom svijetu.