Konverzacije vrve oko mene. Dio sam toga. Stvaran dio toga sve dok mi glava ne ode pod vodu. Tamo je mirno. Previše mirno.

Toliko je mirno da čujem otkucaje srca. Koliko god voljela mirnoću ova mi donosi nespokoj i milion upitnika iznad glave. Srce mi počinje jače kucati, jer i ono želi pronaći odgovore na pitanja. Možda ih želi pronaći više nego što ja zapravo želim.

Mjehurići zraka su svuda oko mene. Odlaze na površinu, a potom nestaju. Podsjećaju me na jednu veliku ljudsku glupu, ujedno i pametnu, naviku. Šutnju.

Kako imam priliku upoznavati nove ljude shvatila sam da smo svi mi, naizgled različiti, sličniji nego što to možemo zamisliti ili si priznati. Navika koja je možda čak i urođena svakome od nas je šutnja. Tišina. Momenat koji mrzim, ali i volim. /češće mrzim/

Nekoliko puta sam vidjela tu tišinu, jer je toliko opipljiva da je skoro mogu uhvatiti. Vidjela sam je u raspravama. Zbog toga mislim da je pametna navika, jer se neke stvari moraju zapečatiti tišinom. Nekada ta tišina proizilazi iz želje da zaštitimo nekoga do koga nam je stalo. Jedino tada je opravdavam. Deda je uvijek imao naviku reći Ona koja ostane zlata je vrijedna.

Buntovnica u meni nije htjela razumjeti ono što želi reći, jer ne želim biti tiha ni pod koju cijenu. Ne želim biti tiha, jer sam tada dozvolila da veliko zlo uđe na vrata. Cijeli svijet je tih dok se dešavaju: genocidi

femicidi

ubistva

korupcije

...

Cijeli svijet je tih, jer su nas naučili da si pametan ako šutiš.

Nisi.

Tišinom daješ vlastito odobrenje za sve loše.

Tišinom ne mijenjaš loš sistem, daješ mu odobrenje da bude još gori.

Tišinom ne mijenjaš ništa, bukom mijenjaš mnogo toga.

Iako ni ta buka ovdje ne znači mnogo. Nažalost.

Tišinom spuštaš glavu, ali koja ti je onda svrha u životu? Da ideš kroz život pognute glave, jer te se ne tiče? Ne razumijem.

Kada i zašto utišavaš svoj glas? glasilo je pitanje na času glume.

Dugo sam sjedila nad papirom i pokušavala se sjetiti momenta kada sam utišala svoj glas, jer sam sigurna da nekada jesam. Umjesto da razmišljam o tom trenutku kroz glavu su mi počele prolaziti slike svih momenata kada bih možda bila pametnija i prihvaćenija da sam bila tiha. Nasmiješila sam se, a nešto unutar mene je zatreperilo. Bila sam sretna, jer nisam prihvaćena u krugovima u kojima se glasno šuti na nepravdu. Bila sam sretna, jer nisam u krugovima koji će smanjiti moju ljudskost.

Bila sam sretna, jer je moj glas oružje koje samo Bog može ugasiti.

Bila sam sretna, jer se ne plašim reći ono što svi misle, ali se boje biti prvi koji će to reći.

Bila sam sretna.

Izašla sam na površinu vode.

Shvatila sam da ne mogu dozvoliti da ti mjehurići tišine nestaju u zraku. Moraju biti slobodni i izrečeni koliko god to nekome smeta.

Reci ono što misliš, ali pazi da tvoje riječi ne budu uzrok nečije patnje i bola. Tanka je granica.