Sjedila je u svom sivom, elegantnom kaputu koji se dobro slagao uz kratke crne čizme s visokom potpeticom koje je nosila. Napolju je bilo hladno, pa je oko vrata imala crveni vuneni šal i crveni šešir koji joj je štitio glavu i prekrivao kosu, uvijek vezanu u nisku punđu.

Jedino joj šiške, iako dužine pola vlasi kose, nisu poštovale red i harmoniju kojom je disala cijela njena pojava. Igrale su s vjetrom i štrčale na sve strane po njenom licu.

Izraz lica joj je uvijek blažen i smiren, skoro kao da je na nekoj slici i strpljivo zahvaljuje ljudima koji su došli da je vide. Svi ljudi koji prolaze podzemnom željezničkom stanicom su posjetitelji muzeja, a ona je na slici, uokvirena zlatnim ramom.

“Nisam je ljetos viđala.”, pomislila sam, prolazeći pored metalne klupe na kojoj je sjedila svako jutro. “Možda čeka nekoga. Ali kako to da taj neko nikad ne dođe?”

Bilo mi je žao. Iako je djelovala mladoliko, vidjelo se da je u godinama. Bilo mi je žao da čeka nekoga ko nikada neće doći.

Stigla sam na stanicu nekih desetak minuta prije voza i znala da imam nekoliko slobodnih trenutaka prije nego voz stigne. A ako bude kasnio, još i više slobodnih trenutaka. Ja sam tim vozom svaki radni dan išla na fakultet koji je bio sat vremena udaljen od grada u kojem sam se rodila.

Prišla sam joj. Htjela sam razriješiti misteriju žene koja svako jutro dolazi u podzemnu željeznicu i sjedi sama na metalnoj klupi. Koga čeka?

Pitala sam je, je li slobodno.

“Slobodno sjedite.”, odgovorila mi je ljubazno. Njen glas je naličio njenoj pojavi. Smiren i odmjeren.

“Hvala Vam, dragi posjetitelji muzeja, što ste došli da me vidite. A sada možete da idete kući.”

Progutala sam pljuvačku i okrenula se prema njoj.

“Čekate nekoga?”, pitala sam je oprezno.

“Ne čekam.”, odgovorila mi je.

Klimnula sam glavom. Ne čeka nikoga. Ali, zašto onda dolazi svako ujutru u isto vrijeme u podzemnu željeznicu?

“Viđam Vas svako jutro, dok čekam voz.”

Nasmijala se.

Nisam željela da izgleda kao da je namjenski pratim ili promatram.

“Ako ne čekate nikoga, šta onda čekate ovdje svako jutro?”, pitala sam.

“Još malo pa ćeš saznati.”, rekla mi je i toplo se osmjehnula.

“Slušaj.”, nježno je naredila.

Na razglasu se čuo glas muškarca koji pozdravlja putnike i najavljuje vozove koji dolaze u stanicu. Kad je muškarac na razglasu završio svoju najavu, pogledala sam je zbunjeno.

“Šta je trebalo da čujem?”, pitala sam je iskreno i dječiji nevino.

“To je glas mog muža. Radio je u ovoj željeznici 60-tih i 70-tih. Snimio je pozdrav putnicima. Ovo je njegov glas sa originalne kasete. Samo su je digitalno preradili. Dolazim svako jutro, svakog dana, da mu čujem glas ponovo.”

Onda mi je postalo jasno. Žena sa slike je imala ljubavnu priču kao iz filma. Dolazila je svako jutro da čuje glas muža koji je umro 2007. godine.

Pričala sam s njom o tome kako su se ona i muž upoznali. Oboje su voljeli muziku i teatar. Dogovorili su se da jednu večer odu na novu predstavu u gradskom pozorištu. Ona je sjela i čekala ga među ljudima u publici. Mislila je da je došla prva, a kasnije kad predstava samo što nije počela, mislila je da on nikako neće doći. Bila je ljuta i razočarana, misleći da je prevario.

Ipak je odlučila uživati u predstavi. U drugoj sceni, vidjela je poznato lice. Njegovo lice. Bio je pozorišni glumac u putujećoj pozorišnoj trupi. Ali bio je spreman da se skrasi u jednom gradu. Koji god to grad bio. Dovoljno je da je ona u njemu. Pričala mi je da ga je prvo pustila da se trudi oko nje i da sve izgleda neizvjesno, jer je morao nekako platiti za to što joj ranije nije rekao da je glumac. Onda je pristala da nastave izlaziti.

Uzela sam njen broj telefona i ona moj, u slučaju da joj treba neka pomoć, jer su joj sin i kćerka u dvije različite zemlje u inostranstvu. U subotu me je zvala na čaj i domaće kolače. Rano ujutru sam došla na željezničku stanicu, znajući da ću je tu naći. Živjela je na deset minuta od stanice.

Pile smo čaj od šljive i vanile i jele domaće kolače sa šljivama. Ispred kuće je imala i malu baštu u kojoj je raslo raznovrsno cvijeće, ali mi je rekla da je ipak najviše ruža. Roze i žutih ruža. Kad sam je pitala zašto baš roze i žute ruže, rekla mi je da je ona uvijek više voljela roze, a njen muž žute.

Prvo su htjeli da u bašti bude samo jedna boja ruže. A kako se nisu mogli dogovoriti koja će to biti, i jedno i drugo su otišli u cvjećaru i skriveći uzeli omiljenu boju ovog drugog. Na proljeće, baštu su preplavile roze i žute ruže.

Zidovi svih soba u kući su bili prekriveni porodičnim fotografijama. Kad god bi na fotografiji bila ona sa mužem, u njenoj kosi bi uvijek bila roze ruža.

“Kako znati?”, pitala sam je znatiželjno.

“Kako znati šta?”, odgovorila mi je.

“Da ste izabrali nekog s kim će Vam bašta biti puna roze ruža, iako on voli žute?”

Nasmijala se.

“Samo se zapitaj. Da li je to glas koji bi slušala svako jutro, svakog dana, u podzemnoj željeznici.”

Isprva mi nije bilo jasno na šta je mislila, pa sam sve vrijeme, dok sam se vraćala kući autobusom razmišljala o tome.

“Samo pusti sebi da čuješ.”, rekla mi je na odlasku i zagrlila me.

Nakon večere, sjela sam za svoj radni sto da gledam film. U tom trenutku sam pustila sebe da čujem šta mi je ona htjela reći.

Taj glas su vrijednosti, nečije razmišljanje, uvjerenja, ponašanja i sve ono što bismo morali slušati svako jutro, svaki dan, koje provedemo sa tom osobom. Taj glas ostaje u glavi. Ostaje s nama i pomaže nam da njegujemo svoju baštu. Na nama je da procijenimo da li nam taj glas odgovara.

I zato ne treba žuriti. Već pustiti sebe da čuješ.

Je li zvonak? Je li grub? Je li mio? Je li drzak? Govori li između redova ili šta stvarno misli? Šta govori, dok šapuće i šta šapuće, dok govori?

Kakav je naš glas, dok smo s njim? Je li razigran? Je li uplašen? Je li samopouzdan? Ili muca?

Hoće li naša bašta biti vječna zima ili uvijek proljeće?

Sve je to važno. Sve se to sluša. Samo trebamo pustiti sebi da čujemo.