Kako to doba godine, nikad nisam prihvatila; dah težak, hladnoća se uvlači u svaki dio mog slabašnog tijela.
Djeca se raduju. Odrasli sporo hode po ulicama. Sve dobilo je boju čistoće; zima je stigla. A, koliko sam se samo radovala zimi; to nikom nisam nikad rekla. Kao da mogu tada biti sebi bliža. Gledati kako vatra pucketa, i sporo misliti.

Uz topao čaj, i kekse, maštati o dalekim putevima koji priželjkuju da se dogode.
Manje je buke, i bespotrebnih lica. Tolstoj, Selimović, Andrić draži su mi, od nekih slučajnih razgovara, koji ne nadahnjuju. Naprotiv, crpe.

Zaista, ne razumijem sebe; kako nikad nisam to doba godine prihvatila, a ponajviše mi je prijalo.
Mnogo tišine! Iskrenije misli. Srce čistije. Pogled dubok.
Mnogo ljubavi, a malo lica; razlog za vedrinu.
Oh, kako volim zimu! Nije vam se pričinila moja misao; to srce govori.


Sve tako tiho vene; stišava se život. Zanemoćao glas, a pogled sve bježi prema prozoru. Čekam; nešto dugo i strpljivo. Samo meni znano. A šta bih, da nije ove zime i mrtvila unutar duše. Ostala bih tišina; teška i golema. Nimalo prijatna. Zbog hladnoće u srcu; danima bez nade duša po ko zna koji put rađa se. Kad šutim, postajem tišina; prijatna i spokojna. Sve je potaman, iako nije; pogledajte oko sebe i priznajte, koliko se život samo obnavlja u nama?!


„Plešu, svuda plešu prve pahulje”