I tako.
Neke stvari pričaju same za sebe.
Pojavom.
Ne moraš ih opisivati, ne moraš ih uljepšavati.
Ne možeš — i da hoćeš.
One su priča za sebe. Svoja priča.
Ne postoje riječi koje ih opisuju.
Pogotovo kad su prazne.

Na njima je nekad bio svijet.
Nečiji svijet.
Sad je ništa.
Sad je praznina. Tišina.

Uspomena čija je tišina preglasna, čija je praznina preteška, čije je ništa prebitno.
Boli.

Drveni, rasklimani sto u trpezariji.
Oko njega četiri stolice.
Svaka ima četiri oslonca, četiri noge, četiri čvora sigurnosti.
Četiri mrtva čvora.

A znaš šta znači mrtvi čvor?
Ne možeš ga uništiti.
Drži — do zadnjeg.

Četiri stolice, četiri velika srca.
Bile su.

Rasklimao se sto, drvo napuklo.
Drvo života.
Oko njega četiri stolice — svaka umorna, bez dijela sebe, bez uporišta.
Četiri stolice, a jedna prazna.

Svaku drže četiri temelja, a kod svake jedan istruhao.
Četiri temelja drže sto, a jedan, onaj najveći, istruhao.

Tetura se i drveni sto, teturaju i stolice.
Lutaju, traže ono četvrto uporište, da odahnu, da skinu brigu s vrata.
Traže mir — sigurnost da neće pasti.
Traže.
Al' temelj istruhao.
Traže, al' oslonac nestao.

Samo silueta četvrtog temelja — na svakoj stolici, na stolu.
I njegova silueta — na onoj u vrhu stola, praznoj stolici.
Tišina prazne stolice — drska, okrutna, neumoljiva.

I mrtvi čvor se, izgleda, može odvezati.
I na tišinu se, izgleda, možeš navići.
I s praznom stolicom što boli, izgleda, moraš nastaviti živjeti.

I kad sjedneš za taj sto, i jedeš — jer ti da živiš treba hrana —
gledaš u ono neuhranjeno drvo života,
u one četiri stolice,
u onu četvrtu, praznu.

I kažeš:
“Život, jel’ de?”

✒️ I. O. M.