Na temelju Škrebovog poglavlja Znanost o književnosti iz knjige
Uvod u književnost, možemo zaključiti da kada govorimo o pojmu
znanost o književnosti, treba naglasiti da on nije općeprihvaćen.
Naime, u djelu Kritički pojmovi Rene Wellek se u dvjema svojim
studijima (Književna teorija, Književnost i historija i Termin i pojam
književne teorije) bavio terminom kojim bi se označio sveukupnost
proučavanja književnosti. Svojim studijima je Wellek ponudio
odgovore na pitanja zašto se pojam criticism na Zapadu proširio na sva
proučavanja književnosti te zamijenio termine poetics ili rhetorics.
Također je obrazložio zašto se na području njemačkog jezika termin
Kritik pojmovno suzio samo na recenzije u publicistici. Odgovarajući
na ova pitanja Wellek je potakao na stvaranje novih pojmova kao što
je Literaturwissenschaft na njemačkom jeziku, a na engleskom bi taj
termin u prijevodu glasio science of literature premda se Welleku čini
neprikladnim jer je termin science (nauka) ograničen na prirodne
nauke. U našem jeziku se ne bi nauka o književnosti mogla zvati
književna teorija jer je ona ograničena samo na novinske i časopisne
članke o suvremenom književnom stvaralaštvu, i ona služi književnim
stručnjacima za proučavanje književnosti unutar drugih oblika. A
pošto se u našem jeziku na naziv predmetnog područja pojedine nauke
dodaje grčki nastavak -logija (npr. sociologija, geologija, biologija i
dr.), nauka o književnosti bi bila prema tome literaturologija. Pošto
smo taj termin preuzeli iz njemačkog jezika taj se naziv udomaćio, pa
bi trebalo pri tome i ostati.

Još jedan problem koji se tiče znanosti o književnosti tiče se termina
znanost u ovom nazivu, jer predstavnici prirodnih znanosti poriču
pravo humanističkim znanostima na status nauke jer u humanističkim
znanostima rezultati istraživanja nemaju iste dokazne moći kao što to
imaju prirodne, jer humanističkim naukama je eksperiment nepoznat.
Tu se onda postavlja pitanje da li se proučavanje određenog područja
stvarnosti može nazivati znanošću i bez eksperimenta. Harald Fricke,
njemački književni teoretičar, je s aspekta jezika definisao razliku
između prirodnih i humanističkih nauka. Prirodne nauke se koriste
jezikom koji je namijenjen isključivo određenoj skupini ljudi (koja se
bavi prirodnom znanošću) i nema potrebe da ide dalje od toga, dok u
drugu ruku imamo humanističke nauke kojima je cilj da pridobiju što
veći broj ljudi kako bi se njihova istraživanja proširila.

Predmetno područje znanosti o književnosti će se najbolje i
najefikasnije proučavati ako se promatra u okviru prvotne društvene
zajednice, a danas su to zabačeni krajevi u kojima se nalaze nepismene
seoske zajednice. To znači da u njima književnost ne predstavlja
originalnost ili samovolju pojedinaca, nego je usko vezana za
društveni život toliko da se jedno ne može zamisliti bez drugoga.
Čovjek je u svojoj društvenoj zajednici stvorio jezik, a društvena
zajednica je oblikovala umjetnost jezika, književnost. U studiju
Romana Jakobsona i Petra Bogatyreva Folklor kao naročit oblik
stvaralaštva autori pišu da je razlog postojanja folklorne tvorevine kao
takve to što ju je određena zajednica prihvatila, a od te tvorevine
postoji samo ono što je zajednica usvojila. To bi značilo da su se u
folkloru sačuvale samo one forme koje su imale funkcionalnost za jednu zajednicu. Samim time se može zaključiti da je usmena
književnost potekla iz osnovnih potreba ljudske duše.

Prvi i najbitniji zadaci znanosti o književnosti su književna vrsta i
njezina društvena uvjetovanost te znanost ih treba definisati pomoću
specifičnih znanstvenih pojmova. Neke od tih pojmova je naveo i
sovjetski književni stručnjak Lotman, a to su: izraženost, odvojenost i
strukturnost. Izraženošću nam Lotman hoće reći da je tekst fiksiran
određenim znakovima i time stoji u suprotnosti s izvantekstovnim
strukturama. Odvojenost nam govori da je tekst nosilac jedinstvenog
tekstualnog značaja i može se smatrati nerazdvojivim signalom (npr.
roman prenosi cjelovito značenje i ostvaruje određenu kulturnu
funkciju jer u njemu postoje posebni znakovi). Strukturnost nam
govori da tekst sadrži unutrašnju organizaciju koja od njega čini
strukturnu cjelinu. Osim prve, druge dvije značajke su karakteristične i
za usmenu i za pisanu književnost.

Kada proučavamo neko književno djelo proučavat ćemo ga pomoću tri
dimenzije koje je definisao Svetozar Petrović: dimenzija pisca,
dimenzija jezika i dimenzija čitatelja. Pisac je već u antici bio smatram
privilegiranim bićem, odnosno osobom nadahnutom natprirodnim
božanskim darom. Takvo antičko učenje je dalje prenosio humanizam
koji je novi oblik našao u nauci o geniju koju je razvilo
prosvjetiteljstvo u 18. st. To je genij koji pomoću svog dara
omogućava stvaranje originalnih književnih djela, i često se kao
primjer navodio Shakespeare. Dimenzija jezika tvori strukturu djela i
ne može djelovati bez druge dvije – to znači da postoji uzajamni odnos
svih triju dimenzija. Dimenzija čitatelja je uvijek igrala znatnu ulogu,
a neki će ju smatrati i najvažnijom. Pisac se u svom stvaranju uvijek
ravnao prema želji mecene. Mecena je bio idealan čitatelj, a dramsko
djelo se svakako izvodilo pred gledateljima pa se u njemu dimenzija
jezika stapala s dimenzijom primaoca koji je u tom slučaju bio
gledatelj. Iako se, proučavajući historiju književnosti, smatra jako
važnom dimenzijom kroz čitavu historiju, ona se tek razvila u 18. st.
širenjem pismenosti i čitanja među širim slojevima društva.
Dimenzija čitatelja je postala važnom za samu znanost o književnosti
uveliko zahvaljujući njemačkom književnom stručnjaku Hansu
Robertu Jaussu koji je uveo pojam recepcije. Jauss tvrdi da je jako
važno kako suvremeni čitatelji doživljavaju i prihvaćaju književno
djelo, tj. kako ga vrednuju. Svako je književno djelo nosilac
umjetničkih vrijednosti, a njegovo će mjesto i utjecaj u historiji
zavisiti od toga kakva će biti njegova recepcija sa strane suvremenih
čitatelja. I to neće biti bazirano isključivo na subjektivnom doživljaju
nekog pojedinca, nego po tome kakva će biti recepcija sa strane jedne
populacije. Ali je nesumnjivo da ćemo uvijek imati književnike koji će
svojim književnim djelima definisati epohu tijekom kojeg oni djeluju

te utjecati na daljnji razvoj historije.