Znaš šta?Nije meni trebalo mnogo da budem sretna.Niti igračke iz kataloga, niti skupi mobiteli, niti svjetleće reklame.Dovoljno mi je bilo jedno obično jutro u mom djetinjstvu.
I sve je već imalo smisla.

Budila sam se rano.Bez alarma, bez mrzovolje, bez svijeta koji ti već ujutro utjera nervozu pod kožu.Nije me budio telefon, budio me osjećaj da će dan biti lijep.Budila sam se svako jutro oko osam ujutru.

Otvorim oči, još onako u pidžami, s kosom koja strši, i pravo odem u dnevni boravak.Tamo me čeka Barimba, moj crtani.Zar ga se ne sjećate?Onaj slatki, čovjek sa dugom narandžastom bradom,i kosom,i velikim očima, s kojim je dan počinjao.Pored njega naravno i ,,Lutkokaz" i ,,Zmajevo gnijezdo".

Dok ga gledam, držim tanjir u krilu,a na tanjuru budu palačinke.
One fine, tanke, mamine,namazane eurokremom, obavezno onaj čokoladni dio.Sjećam se onog kad budu još tople, mirisne, umotane kao male rolne sreće.Nisam tad znala riječ komfort, al’ to je bio taj osjećaj.
I crtani i palačinke. I jorgan još na meni.Postoji li veća milina?

Kraj mene , Miki.Ne crtani Miki Maus, nego moj medo.Bio je sive boje,imao je velike krupne oči,i veliku mašnu oko vrata.To mi je poklonila moja ujna.Bio je moj saputnik, moj savjetnik, moj čuvar.Svuda sam ga nosila ,i nani, i doktoru, i kad plačem, i kad se smijem.Znao je moje misli.Znao je sve.

A znate šta još?
Voljela sam Miki Mausa više nego išta.I zato mi je moja ujna, dobra duša kakva se rijetko sreće, sašila prostirku za jastuk,na njoj je bila slika Mikija i ušila mi moje ime.Kad bih legla na taj jastuk, osjećala sam se kao princeza.
Zato sam voljela ići kod ujne.Kod nje bih provela dan.Uvijek toplo, mirisno, sa keksićima, i pričama uz šporet.Sjećate se vi tih dana kod rodbine?
Nije bilo važno gdje si , nego s kim si.A meni je s ujnom bilo najljepše.

Kad bi sunce već visoko bilo, ja bih uzela papir i bojice.Crtala sam sve što mi je srce osjećalo.Najviše dupine.Nisam tad znala objasniti zašto, ali osjećala sam da su posebni.Možda jer uvijek izgledaju kao da se smiju.
I crtala bih satima.Cijeli svijet je bio moj, obojen u mojoj sobi.

A onda,dođe vrijeme za vani.
Obukla bih moj ljubičasti duks sa cvjetićima, svezala rep, i uzela svoj bicikl.

Zvala sam ga ,,Minnie".Ljubičast, s roze ručkama, malen, ali meni ogroman.Mini je bio moj konj, moj avion, moj auto.

Otišla bih do svojih drugarica.Bilo nas je tri.I imale smo svoju malu šupu.Ali za nas, to je bio svijet.U toj šupi smo se igrale restorana.
Pravile kolače od blata, umotavale ih u travu, pekle na starom roštilju koji smo zvale šporet.
Bile smo kuharice, konobarice, gošće i gazde ,sve u isto vrijeme.
Smijeh, mašta, blato, trava ,sve je bilo čisto jer je bilo dječije.

Kad bi me mama zovnula naručak, ostavljala sam sve.Trčala kući.
Na stolu me čekala ,pita, još vruća, sa mirisom što zagrli cijelu kuhinju.Pored nje, čaša jogurta, onog pravog, gustog.

Brzo sam jela, jer vani me čekala još igra.Predveče bismo igrale odbojku.Bosonoge, raščupane, zadihane, ali presretne.
Sunce bi lagano padalo, a mi bismo se smijale kao da noć nikad neće doći.

Ali znalo se ,kad zauči Akšam, ulazi se u kuću.Zatim tuširanje,pa pidžama.I onda ,kao i svaku noć Lud, zbunjen, normalan.
Cijela porodica bi bila zajedno, smijeh, i dekica preko nogu.A meni Miki pod rukom.

I tako je završavao jedan moj dan.Jedan običan, ali u stvari , najposebniji.

Sad imam 18 godina.Odrasla sam.Imam brige, planove, snove, ciljeve.Imam zrelost u očima i umor u ramenima.

Ali znaš šta je najčudnije?

Ona djevojčica ,ona sa palačinkama, s ljubičastim duksem, s Mini biciklom i Mikijem pod rukom,
ona je jedva čekala da bude ja.

A ja…ja bih sada dala sve da budem opet ona.

Da se još jednom probudim rano bez razloga.Da zagrlim medu.
Da mi šupa opet bude restoran.Da pitam roditelje mogu li još malo ostati vani.

Jer tamo negdje, u toj curici…
bio je svijet koji se ne vraća , ali se pamti zauvijek.I živi u meni.I čeka me svake ve
čeri, kad zatvorim oči.