Panonski mornar ili Balavi, kako su ga od (ne)milja zvali oni koji nisu mogli da se pomire sa njegovom veličinom, znao je svojim izjavama povremeno da zabode oštricu istine u zagnojeno tkivo laži, tjerajući tako masu da vrišti, sve dok očiju punih suza ne bi pogledala svoju prošlost i budućnost, ali i bijedni odraz sebe same u ogledalu vremena.
Jedan grad, jedna ljubav, jedan metak:
Radio je on to i kroz tekstove svojih pjesama. Pogađao je tačno tamo gdje treba i kada treba. Gađali su i njega, naravno. Uvredama, lažima i teorijama zavjere, a čak su mi i metak namijenili i to oni koji su predstavljali grad čije će ulice, klupe, noći i kasarne mladom desetaru zauvijek ostati u prikrajku srca. Učinili su to zlotvori kojima je Banjaluka dopustila da govore u njeno ime, a koju godinu kasnije ti isti glasnogovornici mržnje postaće arhitekte njene konačne izopačenosti. Za razliku od Banjaluke koja nije ostala grad, Balašević je ostao čovjek. Pokajnički, snuždeni pred činjenicom da su izgubili nekog ipak bliskog, zapališe mu svijeću. Neiskvaren i stamen kao vaskršnja čuvarkuća u regalu, napadan od svojih, ali i tuđih koji su mu sve vrijeme ostali njegovi.
Lakoća govora i sloboda stiha stvorili su od njega pjesnika revolucije. Zapravo, pjesnika mrtve revolucije, revolucije koja je zakasnila na sopstveno rođenje.
A u ulici Jovana Cvijića rastu druga deca:
I ja sam dijete te iste ulice. Njegov Jovan Cvijić je novosadski, a moj banjalučki. Ima nešto u toj djeci koja rastu u ulici Jovana Cvijića.
Ipak, razlozi zbog kojih moja ulica nosi ime istog čovjeka kao i njegova isti su oni razlozi zbog kojih Balašević nikadana nakon 92' nije posjetio Banjaluku. Za takvu ličnost bijaše potrebna duša, a ne dušmani.
Rijetki su pjevači, pripovjedači ili pjesnici koji snagom stvaranja mogu da obrgle niz generacija, ali da istovremeno zakrpe jaz između istih, te da na kraju svih krajeva ostanu aktuelni.
Svi znaju da se nekad dobro jelo, ali malo ko zna priču o Vasi Ladačkom. Stvarajući sponu između nepoznate prošlosti i neizvjesne budućnosti nenadano je od sebe napravio umjetničkog revolucionara. Pomirio se sa činjenicom da će uprkos hiljadama pristalica i kilama plišanih meda na bini ipak ostati nedovoljno shvaćen, ali i dovoljno ne shvaćen. Vaš i naš, tuđi i domaći, ali idalje slobodni strelac, ma samo svoj. Karijerno i ljudski stasavao je u vremenu kada promjena nije značila samo novitete, već preživljavanje. Osim jedne velike smrte kao uvodne rečenice za tomove knjiga mrtvih nijedna druga promjena nije se desila. Svoj potencijal da pokrene val građanskog bunta kao jedan od najslušanijih izvođača 80ih u rahmtli Jugoslaviji, Balašević nije iskoristio, a sve je objasnio u jednoj izjavi:
Biće bolje onda kada se razumni ljudi budu bavili politikom, ali se razumni ljudi nikada neće baviti politikom.
Ostavio je čistim i finima kao Bane da povedu kolo, dodajući kasnije da nije toliki problem u ljudima koji vladaju, već u onima kojima se lako vlada.
Samo da rata ne bude - predskazanje propasti:
Znao je i osjetio, a zatim i opjevao, shvatajući da jednako zveckaju njegova gitara i svježe ispolirani kalašnjikovi. Rat više nije bio tamo daleko, već tu, pred vratima. Ušao je, raskomotio se i uzeo sve što je moglo da mu stane u ruke i džepove, a za sobom je ostavio mulj iz kojeg su se izrodili oni najgori među nama.
Jedan po jedan postajali su predsjednici, direktori, ministri. Stvorili su vladu i vlade, režim i režime, sistem i sisteme, koji skoro pa po službenoj dužnosti one najranjivije pretvara u žrtve, a nerijetko i u mrtve čije se nesagledive kolone gomilaju pred vratima zaborava.
Nestajale su male garave i djevojke sa čardaš nogama, stih se navukao na sveprožimajući čemer.
Balaševića nisu uplašila razna čuda velikih, ugasila su ga. Kada je sranje, barem u primarnom agregatnom stanju prestalo, a Đorđe okinuo prekidač bilo je jasno da se ne radi o istom čovjeku. Shvatio je da se ne živi od šećerlema i gorko - slatke nostalgije, počeo je da udara direktno u kost. Veseli dječak u tijelu odraslog muškarca pretvorio se u namćora, ali ne i luzera, jer je samo svojim iskrenim namćorlukom mogao da oslika decenije odumiranja koje predstoje, a koje je rat ostavio u amanet.
Četiri godine nakon što je izašla pjesma Samo da rata ne bude (1987) počeo je debakl razuma i ljudskosti.
Neki novi klinci:
Balaševića slušamo i danas, a još malo će i peta godišnjica od kako je zaorao neke nebeske njive.
Njegovi savremenici izgubili su prijatelja, ali su njihova djeca i unučad dobila uzor, urnek koji nalaže da ipak vrijedi ostati čovjek, čak i onda kada ljudskost leži u blatu, rasuta pred krmcima.
Neki novi klinci sada šutaju loptu ne levom krilu i trgaju žice na gitari, a na njih treba računati ako zlo poželi da izađe na bis.
