Prethodne sedmice, u sarajevskom klubu "AG", održane su dvije svirke, na kojima su nastupila po dva benda. U petak je nastupila sarajevska Fonofobija uz zenički pop-punk bend Bez Sluha, dok je dan poslije na bini bila sarajevska Lepra, sa izvodbama starinskog thrash metala, i Semetra, koja je promovisala svoj novi album uz impresivnu tehničku izvedbu. Na oba događaja bio je prisutan Arnel Šarić, osnivač portala "Izvan svake kontrole" i osoba s dugogodišnjim iskustvom u alternativnoj muzičkoj sceni.

Šarić je kasnije napisao članke o oba događaja, koji, iako nominalno kritički osvrti, odražavaju specifičan obrazac na kojeg vrijedi dati komentar. Postavlja se pitanje: gdje prestaje konstruktivna kritika, a počinje očigledna pristranost, nostalgija i potreba za predstavljanjem sebe kao superiornog?

Nakon čitanja članka "Bez Sluha i Fonofobija u AG-u: Noć ekstrema" na portalu Izvan Svake Kontrole, čitalac stiče dojam da je autor nesvjesno zapeo u vlastitom balonu samozadovoljstva, gdje kritika prestaje biti konstruktivna, a postaje alat za isticanje vlastite intelektualne "nadmoći". Nažalost, takav pristup ne doprinosi razumijevanju ili vrednovanju muzike, već više odaje sliku osobe koja je odlučila ponižavati one koji pokušavaju doprinijeti kulturi, bez obzira na njihove početke. Kritike upućene bendu Fonofobija, poput opisa njihovog nastupa kao "tegobnih sat vremena" i nazivanja benda "neusviranim cover bendom", daleko su od prihvatljivih za profesionalnog novinara. Autor se, čini se, svjesno odlučio na pretjeranu strogoću, ingorišući ključni kontekst – činjenicu da se radi o mladim muzičarima koji tek započinju svoj put. Ovakve opaske možda bi bile razumljive od nekoga ko je zaboravio kako izgledaju početničke nesigurnosti, ali od nekoga ko se predstavlja kao poznavatelj alternativne scene očekivao bi se barem minimalni stepen suosjećanja. Ovo se naročito očituje u kritikama upućenim ritam-sekciji navedenog benda.

Naprimjer, bubnjar benda, iako još osnovnoškolac, pokazuje vještinu koja uistinu nadmašuje njegovu dob, i to sa sigurnošću mogu reći kao bubnjar koji vrlo dobro poznaje svoj instrument. Istovremeno, basista Ibrahim Gabela nije daleko od tehničkog nivoa samoga autora, uprkos činjenici da Šarić svira bas-gitaru znatno duže. Upravo ovaj kontrast nameće pitanje: može li osoba s ograničenim tehničkim znanjem i bez formalnog muzičkog obrazovanja objektivno suditi mladim muzičarima? Ne može. Kritika bi imala težinu kad bi dolazila od nekog ko je pokazao veći nivo stručnosti u vlastitom radu, pogotovo kad se uzmu u obzir godine koje je Šarić proveo svirajući po bendovima koji se nisu plasirali dalje od lokalne scene.

Posebno je neprikladan autorov ton u komentaru vezanom uz pjevačicu i njenu "pauzu za sokić ". Ovaj podrugljivi izraz ne samo da odaje dojam nezrelosti nego i pokazuje potrebu za privlačenjem pažnje jeftinim dosjetkama umjesto kvalitetnom analizom. Zar je zaista potrebno davati komentare na trivijalnosti kako bi se napisao članak koji drži pažnju? Takav stil možda jest zabavan šačici ljudi, ali od profesionalnog kritičara se očekuje daleko viši nivo ozbiljnosti.
Ovaj članak više izgleda kao ogledalo autorove nesposobnosti da pruži objektivan osvrt, nego kao vrijedan doprinos muzičkoj kritici. Štaviše, ostavlja gorak okus jeftinog elitizma, pretencioznosti i očite iskompleksiranosti kojem nedostaje temelj u stvarnoj kvaliteti.

Dotaći ću se drugog članka:
Nakon čitanja članka "Konflikt duše i tehnologije: Semetra i promocija albuma 'Gods on Earth'" na portalu "Izvan Svake Kontrole", jasno se vidi da je prema njima bio mnogo manje "kritičan" nego prema prethodno navedenom bendu. No, ponovo se stiče dojam da autor, uprkos svojim navodnim dugogodišnjim vezama s članovima benda, nije uspio pružiti dublji uvid ili razumijevanje njihovog umjetničkog izraza. Arnelova opaska o "neugodnoj situaciji" izvještavanja o radu prijatelja daje dojam lažne skromnosti, kao da unaprijed želi opravdati manjak kvalitetne i objektivne analize u tekstu. Ovo je klasični pokušaj prikrivanja vlastite nesposobnosti.

Autor je istakao želju da vidi Semetru "odvrnutu do daske na stackovima, bez klika u ušima" odražava nostalgičnu vezanost za prošle forme izvedbe. Zar to nije nesposobnost prihvatanja inovacije u muzici? Ovakav stav je za današnje standarne prosto ograničen, što nije poželjno niti u jednom aspektu života, a kamoli u muzici, gdje je sloboda izražaja i progresivnost imperativ.

Ovakav pristup novinarstvu šteti autoru kao kritičaru i jasno pokazuje elitizam i pretencioznost. Čak i da je autor vrhunski muzičar, ovakve izjave (ukoliko nisu pisane sarkastično ili kao pokušaj "trollanja") nisu prihvatljive.

Profesionalna kritika, čak i kad je negativna, treba biti prvenstveno konstruktivna i profesionalno napisana. Nažalost, svi Šarićevi članci, a ne samo ovi navedeni, propuštaju tu priliku, više služeći kao sredstvo za samonaslađivanje i egocentričnost nego kao doprinos zajednici. Scena kojoj pripada zaslužuje mnogo više od povremenih podrugljivih opaski i površnih analiza.

P.S. Hvala na blokiranju mog profila na Facebooku.