Postoje priče koje nikada ne završe. Kao ploča koja se vrti do iznemoglosti, Sejo Sexon i Nele Karajlić već tri decenije vrte jedno te isto: razlaz, rat, pjesme, čija je čija ostavština i beskonačna žal za prošlim vremenima. Ako je James Hetfield u cijeloj priči hladni stub Metallice, a Dave Mustaine vječiti buntovnik koji nikad nije prebolio izgon iz benda, onda su Sejo i Nele naša verzija tog rock’n’roll braka koji se raspao, ali se o njemu priča više nego o muzici.

Sejini nastupi u medijima već dugo liče na copy-paste šablon: ratne godine, raspad prijateljstva, izgubljeni ljudi i žal što Zabranjeno Pušenje danas mora “lutati” svijetom, dok su nekada punili sale u Jugoslaviji bez da izađu iz države. Ali kad se čovjek malo zagrebe po površini, ta priča zvuči licemjerno. Jer, turneje po svijetu nisu prokletstvo nego privilegija. Živimo u vremenu kada bendovi sanjaju o svjetskim binama, a Sejo ih predstavlja kao teret. Kao da ga neko tjera da puni sale u Kanadi, Australiji ili Njemačkoj.
Najveći paradoks je što Sejo, iznova potežući temu o Neletu, zapravo njemu daje novi život i prostor. Svaka izjava o “gnjidi Neletu” zapravo je besplatna reklama za njegovu verziju Pušenja. I što je još gore, time se gura pod tepih najbitnija stvar: Neletovo otvoreno koketiranje s četništvom, od izjava do društvenog kruga u kojem se kretao devedesetih. Ako već postoji želja da se Nele “izbaci” iz javnog mijenja, onda stalno ponavljanje iste priče ne radi posao. Naprotiv, potpaljuje vatru i vraća ga u mainstream. Umjesto da potone u zaborav, Nele se vraća na naslovnice zahvaljujući upravo Sejinim kukanjem.
Tu se otvara i zanimljiva paralela s Hetfieldom i Mustaineom. Mustaine već četrdeset godina ne može preboljeti izgnanstvo iz Metallice. Priča o tome postala je sastavni dio njegovog identiteta, iako je Megadeth, objektivno gledano, karijerno i kreativno kvalitetniji i jači bend. Čak i s tom činjenicom, Dave se vraća na staru ranu kao na vlastitu tetovažu iz nekog prastarog podruma. Isto radi i Sejo. Iako ima b(r)end, publiku i kontinuitet, on i dalje gradi identitet na nepravdi iz prošlosti. Ne shvata da time sam sebi ukida kredibilitet i ostavlja Neletu status osobe bez koje Zabranjeno Pušenje navodno ne bi postojalo.

Još je nejasnije Sejino stalno uvlačenje sarajevskoj publici. U Sarajevu će Pušenje uvijek moći svirati, to mu niko ne spori. Ali kad se svaki nastup pretvara u dokazivanje “autentičnosti” pred lokalnim auditorijem, to prestaje biti pank i postaje jeftina politika. Ako si siguran u ono što radiš, onda ti ne treba stalna potvrda iz mahale.
S druge strane, postoji jedna istina s kojom se Sejo, koliko god pokušavao, ne može pomiriti: Nele je bolji frontmen. Tačka i kraj. Možemo ga zvati gnjidom, egoistom, oportunistom, ali harizmu i scensku moć mu niko ne može osporiti. On je od Pušenja napravio brend, bend koji se i danas pamti, citira i sluša. Najbolji albumi su oni na kojima je Nele vokal. I dok su mnogi gori od Neleta dočekani širom regije s osmijehom i nostalgijom, Sejo ostaje zaglavljen u ulozi hroničara rata i prežvakanih priča.

Je li to pank?

Ako bismo se pitali gdje je danas pank, odgovor bi bio neugodan za Seju. Paradoksalno, Nele, sa svim svojim kompromisima, političkim i ideološkim devijacijama, ispada veći panker. Jer pank nije kukanje, nije beskonačno prebiranje po ranama i prizivanje empatije. Pank je provokacija, energija, stalni izazov prema publici i sistemu, makar i kroz otvoreni cinizam ili kontroverzu. Nele to, htjeli mi to priznati ili ne, i dalje radi. Njegovi nastupi nose dozu drskosti i prkosa, a upravo su to bile jezgre prvog Zabranjenog Pušenja. Sejo, s druge strane, kao da je zarobljen u vlastitoj autobiografiji (i Jugoslaviji). Ponavljanjem iste priče već tri decenije, izgubio je onu osnovnu crtu pankera: svježinu, odbijanje da se uklopi u obrazac, makar to bio i njegov vlastiti. Ako je pank ikada značio živjeti i svirati bez dozvole, bez potrebe da se stalno pravdaš i objašnjavaš, onda je Nele, koliko god kontradiktoran bio, ostao bliži toj ideji. A Sejo, paradoksalno, postaje sistem koji je nekad rušio.
Problem s Pušenjem danas nije u muzici, pjesme su i dalje tu, publika također, pogotovo ona jugonostalgična, a ima ih. Problem je što Sejo previše vremena troši na dokazivanje vlasništva nad prošlošću, a premalo na građenje budućnosti. Rock’n’roll ne trpi stalno kopanje po arhivi. On traži novi udar, novu iskru, bunt, novi bijes ili radost.
U tom smislu, priča o Seji i Neletu mnogo više govori o nama nego o njima. O našoj potrebi da stalno vraćamo kasetu na isto mjesto, da slušamo reprizu umjesto da pustimo novi album. Kao da se plašimo priznati da su dva čovjeka, nekad nerazdvojna, otišla svako svojim putem i da je to sasvim normalno.
Možda je vrijeme da i Sejo i publika prihvate jednu jednostavnu stvar: Zabranjeno Pušenje nikada više neće biti ono što je bilo. A to i ne mora biti tragedija.

Na kraju, istina je jednostavna i gorka: Neleta se može lahko staviti u prizmu izdajnika. Njegovo otvoreno koketiranje s četništvom, politički krugovi u kojima se kretao i poruke koje je slao devedesetih, ostaju mrlja koju ništa ne može oprati. To nije stvar subjektivnog dojma, nego historijske činjenice. Ali ako je već tako, onda Sejo mora odlučiti šta želi: biti vječni glasnogovornik tog raskola ili mu konačno stati u kraj tako što će graditi vlastiti put. Jer svako novo podsjećanje na Neleta zapravo mu daje kisik i vraća ga u opticaj. Sejo, umjesto da se iscrpljuje u dokazivanju ko je “pravo” Zabranjeno Pušenje, treba da pokaže da je bend živ i bez tog tereta. Publika, stara i nova, ne traži samo ratne dnevnike i nostalgiju, već nove pjesme, nove ideje i novi bunt. Ako je pank ikada bio filozofija, onda je to odbijanje da stalno gledaš unazad. U tom smislu, vrijeme je da Sejo prestane hraniti Neletovu sjenku i počne hraniti vlastiti plamen.