...Nekad glasna, često i preglasna, vesela krupna žena, žena kojoj su arene svijeta klicale u transu, na spomen čijeg imena su svi podizali pogled i široko se odobravajuće smiješili, koja je svojim društvom činila čast predsjednicima, umjetnicima, kraljevima, žena kojoj su slučajni prolaznici u suzama ljubili ruku, najveća Aida našeg doba, vlasnica tog nebeskog glasa koji je veliki Giuseppe Verdi mogao samo poželjeti, glasa koji se jedini mogao čuti i izvan velike, inače savršeno akustične veronske arene... sad je ležala potpuno tiho, na hladnim čeličnim kolicima, bez ikakva izraza na licu, očiju poluotvorenih, sasvim praznih...

Ispisujući sjećanja, Dalibor Talajić ovako je opisao posljednji susret sa svojom umrlom majkom u hladnoj bolničkoj mrtvačnici. Navedeni fragment objedinjuje dvije smrti, što aludira na rečenicu koju je Diva često izgovarala i na nju bila ponosna – pjevači umiru dvaput! Njen Dali je u tom bliskom susretu sa ljudskom prolaznošću i približavanju onostranom spoznao da je njegova majka imala pravo. Najprije je ta krupna i vesela žena nebeskog glasa, dostojanstveno napustila pozornicu u Palači glazbe, Lisinskom. Naime, bez štapa je uspjela odšetati sa scene, inače već suviše bolesna i iscrpljena. Taj hod, praćen aplauzima i reflektorima ispratio je slavnu Aidu u intimni prostor. U njemu je patila, umirala dugo, planirajući povratak, koji se nikada nije dogodio. Sa druge strane, u jesen 2007. umrla je majka, supruga Ljiljana Molnar Talajić. Prisjeća se i Dalibor tog trenutka:

...I jedno jutro, tata me je probudio s novostima. Gotovo je. Konačno su iz bolnice javili da je kraj...

Nisam mogao da se oduprem unutrašnjem porivu da pokušam napisati nešto o ženi čiji je talenat bio nedodirljiv, a snaga ličnosti jasno prožeta u njenim izvedbama. Namjerno podvlačim pokušaj, jer su tako velika imena pisala o njenoj pojavi da se čini izlišno revidirati rečeno. Pitam se što uopće mogu reći nakon komentara čuvene Marie Callas da Ljiljana Molnar Talajić ima prekrasan glas?!

Međutim, javnost i nije toliko upoznata sa njenim likom, a još manje djelom, izuzev onih koji spadaju u operomane, glazbene sladokusce koji pokrono i kontinuirano prate opernu scenu. Muzikologinja Jagoda Martinčević i Dalibor Talajić su svojom knjigom La Molnar iz 2020. u izdanju zagrebačke Beletre, koja sabira biografske jedinice i sjećanja, nadomjestili sve ono što je važno za razumijevanje života i umjetnosti koju je stvarala.

Podsjećanja radi, rođena je 1937. u Bosanskom Brodu. Od majke Marije naslijedila je talenat. Decenijama kasnije, Marija će ispoljiti suptilni, tihi žal što nije postigla ono što njena kćerka jeste. Nakon osnovne škole, Ljiljana se seli u Sarajevo gdje završava srednju glazbenu školu i pokušava upisati Akademiju. Prvi put ne uspijeva jer je prema mišljenju komisije njen glas bio ,,uništen“, što ne čudi, s obzirom na to da njena profesorica solo pjevanja u srednjoj glazbenoj školi nije imala adekvatan pristup u radu na pjevačkoj tehnici, odabiru repertoara, tako da je Ljiljana maturirala sa rasponom glasa od svega jedne oktave. Ni traga od one prepoznatljive tri koje je imala kada je započela školovanje. Ljudski kvaliteti su je krasili. U prilog tome govori i činjenica da nikada nije rekla o kojoj profesorici je riječ. Mogla je. Imala je svako pravo javno prozvati i pozvati na odgovornost ženu koja je usporila i ugrozila njen napredak.

Međutim, pravi pedagozi uvijek nađu put do učenika. Profesorica solo pjevanja Bruna Špiler (rođena Novljanka, po kojoj Međunarodno takmičenje solo pjevača nosi ime, a odražava se u Crnoj Gori) vrsna pjevačka pedagoginja koja je iznjedrila pjevače Radmilu Smiljanić, Ivicu Šarića, Milicu Zečević i druge, prigrlila je tada mladu i neiskusnu Ljiljanu, mjesecima sa njom naporno svakodnevno radila, što je rezultiralo upisom na sarajevsku muzičku Akademiju. Kasnije će do kraja svog života pratiti Ljiljanu na njenim turnejama, a diva nikada neće zaboraviti svoju profesoricu. Egzistencijalno neizvjestan život, zapravo sveden na preživljavanje, zamijenilo je petnaestogodišnje muziciranje na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, gdje je odigrala značajne uloge kao što su Cio Cio San u Madame Butterfly i mnoge druge.

Dugo očekivani sjaj i svjetla pozornice bila su usmjerena na nju. Dok ovo pišem, posmatram crno-bijele fotografije mlade operne umjetnice. Analizirajući njen život, hronotop, dolazim do zaključka da joj uvijek vjerujem. Kada govori u svojim intervjuima i kada pjeva. Namjerno ne upotrebljavam riječ gluma, jer je ona postigla ono najzahtjevnije, da se osjeća u ulozi komotno i da publika ne umije napraviti jasnu distinkciju između Ljiljane i Aide, Norme ili Cio Cio San dok nas postepeno osvaja, smjelo, hrabo i krhko, daje nam dah, do kojeg ne možemo doći od ushićenja i dubokog saosjećanja. Njen stav me upozorava da zna što radi i da je svjesna svoje virtuoznosti.

Poštovanje spram toga je veće kada znam koliko samo rada, napora i suza stoji iza svake otpjevane dionice, među kojima su i one od kojih mnoge renomirane sopranistice zaziru. Ne mogu reći da me za La Molnar vežu samo strahopoštovanje i uživanje u onome što je nepatovrena umjetnost. Ponekad doživljavam grč, tjeskobu i nemir. Dozvolite da pojasnim. Uznemirava me spoznaja da su njene posljednje godine života prolazile u unaprijed izgubljenim bitkama sa prekomjernom težinom, hipertenzijom i aritmijama. Zato se iz mentalnog gledališta selim u intimni prostor. Svima znana izreka da voda uvijek nađe svoj put u njenom slučaju ima doslovno, ne samo metaforičko značenje. Pluća su joj bila ispunjena vodom, dah je bio sve kraći i njen strah, navodi Dalibor, da će potpuno ostati bez vazduha, u konačnici se obistinio, njeno srce je tiho eksplodiralo.

Ne mogu ni da zamislim tu agoniju, to postepeno i bolno odvajanje od svega ovozemaljskog. Žena koja je pjevala u Metropolitan operi, Covent Gardenu, Scali... Uloge je dijelila sa slavnom Montserrat Caballe koju znamo, između ostalog, po duetu sa Freddiem Mercuryem i njihovoj impresivnoj izvedbi pjesme Barcelona 1987. godine.

Nakon pomenute pjesme, slušam Liljaninu interpretaciju arije iz opere Madame Butterfly. Uvjerava me u tragičnost njene sudbine, objašnjava zašto je harakiri jedino moguće, sasvim opravdano rješenje. Toliko boli u glasu, a istovremeno toliko lakoće da pomislim da i ja to mogu. Možete li zamisliti veći grijeh od pokušaja naivnog slušaoca da svojim glasom isprati Primadonnu Assolutu?! Ne pomažu mi ni časovi solo pjevanja koje sam pohađao, teoretski su mi neke stvari jasne, ali kada treba otvoriti larinks, impostirati taj ton, ostanem bez glasa. Zadnji, krajnje nemarni pokušaj. Prizivam falsetto u pomoć. Ne pomaže! Zvučim nakaradno i lošije od slavne Florenc Foster Jenkins, jer za one neupućene, pjevanje u falšu također treba izvježbati i naučiti. Onima koji su me čuli (a nadam se da ih nema mnogo) zasigurno krvare uši.

Međutim, ovaj momenat govori, ne samo u prilog tome da u mom biću izostaje talenat za opernu interpretaciju, već da muzika i izvođenje Ljiljane Molnar Talajić u nama budi organsku potrebu da se izrazimo, da ispoljimo ono što smo sakrili i što ne želimo ni sami vidjeti u bilo kojoj formi, a da su arije i belkanto tenika, stil pjevanja iz osamnaestog stoljeća upravo način, sredstvo pomoću kojeg ćemo bezbolno, katarzično ispoljiti sopstvene emocije, traume i (zašto ne?!) sreću.