Opisati zvuk i razmjere genijalno osmišljenog albuma multidisciplinarnog kompozitora poput Hamasyana predstavlja veliki izazov. Djelo o kojem je riječ je album pod nazivom "The Bird of a Thousand Voices". Kao dobitnik brojnih globalnih muzičkih nagrada i osoba koja je primila pohvale od pokojnog Chicka Coreae, Herbieja Hancocka i Brada Mehldaua, Hamasyan u ovome albumu vodi slušaoca na atmosferično putovanje kroz armenski folklor.

Na Hamasyanovoj stranici saznajemo da je ovaj album „inspirisan drevnom armenskom pričom u kojoj junak putuje u neviđene svjetove kako bi pronašao i vratio mitsku pticu — čijih će hiljadu različitih pjesama ponovo probuditi ljude i donijeti harmoniju svijetu.“
S obzirom na to da je album „snimljen u studiju Benaji u Laguni, Kalifornija, u martu 2020., kod kuće u Veneciji, Kalifornija, 2020., u kući prijatelja u Water Villageu, Kalifornija, 2021., u studiju Wave Recording u novembru 2021., u studiju Kerseboom te u hotelu u Luksemburgu u novembru 2019.,” može se zaključiti da je muzika većinom nastala u digitalnom domenu. Većinu miksanja uradio je Nate Wood — koji je ujedno svirao bubnjeve na albumu — zajedno s Tigranom Hamasyanom, dok je mastering odradio poznati inženjer Sander Van Der Heide (Burt Bacharach, The Beau Hunks, Jan Akkerman, Rammstein, itd.). Iako se ne zna gdje je fizički album proizveden i presovan, poznato je da je napravljen u Francuskoj, što donekle sužava mogućnosti.

Dugi detaljan prikaz cijele priče „The Bird of a Thousand Voices” može se pronaći na Hamasyanovoj stranici na engleskom i armenskom jeziku. Ukratko, priča je bazirana na tradicionalnoj armenskoj priči o mladom princu koji kreće u potragu za mističnom pticom.

Sa stranice saznajemo više o osnovnoj priči: „Mitološka ptica pojavljuje se u mnogim različitim kulturama i često simbolizuje uskrsnuće i buđenje. U armenskoj tradiciji, njena moć leži u njenoj pjesmi. Da bi pronašao Ptičicu hiljadu glasova, mora se krenuti na ‘put bez povratka’ kroz crne, bijele i crvene svjetove s beskrajnim pustinjama, hladnim zimama na planinama, turbulentnim rijekama, uz progonstvo, izdaju i četrdesetoglave demone.”

Kad sam prvi put počeo slušati album, iznenadio sam se čuvši muziku koja me podsjetila na zlatno doba progresivnog roka, kakav su stvarali bendovi poput Genesis, Gentle Giant, Renaissance, Yes i King Crimson, s povremenim odjecima avangardnih grupa poput Henry Cow (s upečatljivom pjevačicom Dagmar Krause), sve objedinjeno zvukom modernog jazza.

U ovim vremenima prolazne, često neprepoznatljive muzike vođene TikTokom, osvježavajuće je čuti novu muziku poput „The Bird of a Thousand Voices”, koja zvuči bogato, prostrano, organski i izuzetno dobro producirano. Iako mi je teško izdvojiti neku određenu pjesmu kao omiljenu, moje uši su odmah privukli tonovi pjesme „Red, White and Black Worlds” (LP1, Strana B, Pjesma 11), koja me ne samo privukla da je poslušam do kraja već i da je pustim ponovo, od početka do kraja, danima i danima zaredom.

Druge pjesme, poput „Areg and Manushak (He Saw Her Reflection in the Water)” (LP1, Strana B, Pjesma 7), dotiču se tihe intimnosti engleskog progresivnog rock benda Renaissance, sa svim onim što je njihova pjevačica Annie Haslam donijela muzici. Upravo u ovakvim pjesmama najsnažnije se osjete veze s onim što pretpostavljam da su stariji armenski muzički motivi . Te veze se osjete i u Hamasyanovoj vokalno vođenoj „Only the One Who Brought the Bird Can Make It Sing” (LP2, Strana C, Pjesma 1), koja me podsjetila na način na koji je Pat Metheny donio brazilske teme u život kada se pjevač Nana Vasconcelos pridružio Pat Metheny Groupu na njihovom Grammyem nagrađenom albumu Offramp iz maja 1982. godine na ECM etiketi.

Veselo zviždanje i proganjajuće melodije u pjesmi „Flaming Horse and the Thunderbolt Sword (From the Depths of the Sea)” (LP1, Strana B, Pjesma 10) podsjetile su me na introspektivne trenutke sa Chick Corea’s podcijenjenog konceptualnog albuma The Mad Hatter iz 1978. (Mala digresija: taj album sadrži vjerovatno jednu od Coreinih najboljih kompozicija i snimaka, „Humpty Dumpty” [Strana 1, Pjesma 4]).

Uz „Red, White and Black Worlds” moram izdvojiti još dvije posebne pjesme s albuma: „The Well of Death and Resurrection” i „The Demon of Akn Anatak”. U ovim pjesmama Hamasyanova tehnikalnost dostiže svoj vrhunac, što se razaznaje kroz izuzetno složenu metriku (stalna upotreba poliritmova), kao i kroz nesvakidašnju kompoziciju i melodiju u te dvije pjesme. „The Well of Death and Resurrection” bih naveo kao vrhunac tehnikalnosti na ovom albumu, i vjerujem da će svim ljubiteljima progresivnog zvuka ova pjesma biti među najdražim s ovog albuma.

Možda nam same riječi umjetnika mogu pomoći da u potpunosti razumijemo bogatu namjeru iza „The Bird of a Thousand Voices” (ponovo, izvučene sa Hamasyanove stranice): „Ova priča mi govori da, ako želimo promijeniti svijet, svi moramo promijeniti sebe. Ova tipična armenska priča bila je vijekovima manje poznata, ali smatram da je vrijeme da predstavimo ovu specifičnu priču, s njenom univerzalnom porukom duhovnog buđenja, svijetu.”

Sve u svemu, mnogo sam uživao u preslušavanju ovog albuma — i planiram ga preslušati još mnogo, mnogo puta.

Kao ocjenu albuma bih dao čistu desetku, jer je izvedba besprijekorna, a cjelokupan zvuk atmosferičan, mističan i progresivan. Ako volite kompleksan, izazovan jazz pomiješan sa progresivnih poliritmijskih zvukova, uz drevne veze sa istočnjačkim temama, ovaj album trebao bi biti u vašem repertoaru.