Predstava Foi je dosta fragmentirana i nema klasičnu, jasnu priču koju je lako pratiti. Više se sastoji od niza scena i slika koje se smjenjuju i stvaraju neki opći dojam nego što vode neku linearnu radnju, pa je lako ostati s osjećajem da ''nema konkretne priče''.
U centru je pitanje vjere i vjerovanja: ne samo u religijskom smislu, nego i svega u šta ljudi vjeruju i kako ih to oblikuje. Kroz predstavu se provlači ideja da vjera može biti i nešto uzvišeno, ali i nešto što vodi u strah, nasilje i destrukciju.
Likovi se nalaze u nekoj vrsti postkatastrofičnog prostora, gdje se stalno smjenjuju situacije preživljavanja i novih opasnosti (npr. česti potresi). Zbog toga se stvara osjećaj ponavljanja i nesigurnosti, kao da se ništa ne rješava do kraja.
Zanimljiv element su i te ''nevidljive sile'' koje upravljaju pokretima izvođača, što ostavlja dojam da likovi nisu potpuno slobodni nego da ih nešto stalno usmjerava ili kontroliše.
Muzika, koja se oslanja na srednjovjekovne i tradicionalne izvore, daje dodatnu dubinu i povezuje različite vremenske i kulturne slojeve, što dodatno pojačava temu vjerovanja kroz historiju.
Sve u svemu, Foi je predstava koja više gradi atmosferu i ideje nego priču, pa narativ može djelovati nejasno, ali upravo ta otvorenost ostavlja prostor da svako na svoj način interpretira ono što vidi.