Predstava "Trainspotting" je premijerno odigrana 26.11.2022. godine u Zenici, u režiji Lejle Kaikčije i produkciji Bosanskog Narodnog Pozorišta u Zenici. Predstava je bazirana na kultnom romanu Irvina Welsha, a dramatizaciju teksta potpisuje Emina Omerović, koja je bila i jedna od dramaturginja uz Nedžmu Čizmo. U glumačkoj selekciji ove predstave igra 5 glumaca i 3 glumice: Enes Salković u ulozi Renta, Zlatan Školjić u ulozi Spuda, Nusmir Muharemović u ulozi Sick Boya, Adis Mehanović u ulozi Begbija, te Benjamin Bajramović, koji tumači četiri različita lika, prvenstveno Tommya, Menadžera, Sudiju i Psihijatra, dok glumice koje su zastupljene su Selma Mehanović u ulozi Alison, Tamara Milinčević-Stilić u ulozi Kelly i Sabina Kulenović u ulozi gospođe Renton.

Predstava počinje sa usklađenim mizanscenom, gdje glumci koriste sitni dekor u vidu fudbalske lopte, te uz sasvim sinhronizovane pokrete pokazuju kakvu koheziju imaju na sceni. Scenografija se koristi u svrhu mizanscena, pa je svaki od postavljenih rekvizita iskorišten na neki način. "Trainspotting" je priča o životu ovisnika o lakim i teškim drogama, te ljudskim karakterima koji su podložni ovisnostima. Ko kaže da je ovo priča o narkomanima, u velikoj je zabludi. Redateljica na jasan način daje do znanja da su svi članovi ekipe ovisnici o nečemu, bio to alkohol, adrenalin, seks, marihuana, ekstazi, amfetamin, te vrag svih ovisnosti – heroin. Priča ima tri glavne radnje, te je jako teško selektirati samo jednog glavnog lika i samo jednu glavnu radnju, no to bi bilo pokušavanje rehabilitacije Renta, ulazak Tommya u pakao droge, te sami kraj predstave u kojem Sick Boy iz uloge konzumenta, koji je već čist od heroina neko vrijeme, prelazi u ulogu preprodavača, onoga koji servira zlo drugima.

Kako ne bih otkrivao previše detalja o samoj radnji predstave, smatram da je moglo malo više pažnje posvetiti dočaravanju kraja, ali razumijem da je ograničeno vrijeme od 90 minuta predstavljalo izazov za sveukupno razvijanje kompleksnih radnji. Ipak, ovo ne umanjuje snagu i dubinu predstave, koja ostavlja gledaocima prostor za razmišljanje i interpretaciju, posebno one koji nisu upoznati sa originalnim romanom ili filmskom adaptacijom.

Ono što je pozitivan aspekt ovog komada je muzika i odabir muzičke podloge, za koju je zadužan Igor Kasapović. Muzička podloga radi izuzetno dobar posao u postavljanju scene i pojačavanju tenzija ili dočaravanju emocija kroz koje likovi prolaze. Izuzetno dobar primjer korištenja muzike i video-arta je kada Tommy doživljava ‘katarzu’. Shodno tome, smatram da je redateljica odlično iskoristila resurse s kojima je raspolagala. Video-art je zastupljen također na samom početku i kraju predstave, kada vidimo i čujemo odlazak i dolazak vozova.

Ne bih ulazio u detaljnu analizu svakog glumca niti likova koje tumače, ali ću izdvojiti, po meni, glumca i glumicu koji su najbolje iznijeli svoje uloge u ovoj predstavi, a to bi bili Benjamin Bajramović u ulozi Tommya. Iako je Benjamin imao još tri naratorske uloge pored uloge Tommya, njegova mimika, gestikulacija i energija na sceni je nešto što ga je izdvojilo od ostatka ekipe. Njegova promjena lika od hiperaktivnog mladog zaljubljenog momka do onoga što postane na kraju je jako uvjerljiva, i ranije spomenuti glumac se odlično snašao i oživio lik Tommya na pozorišnoj sceni. Glumica koju bih istakao je Tamara Milinčević-Stilić, koja tumači ulogu Kelly, studentice koja se bori za život radeći u lokalnom pubu, te u lošem društvu upada u matriks narkomanije. Tamara, pak, sa svojim odmjerenim tonalitetima i kontrolom glasa, odlično nas upućuje u emotivno stanje u kojem se nalazi, te se vrlo lako povezujemo sa njenim likom, koji je u isto vrijeme i simpatičan i odvratan.

Mjesto radnje predstave je većinom u parkiću u škotskom gradiću, no tu su i scene u pubu, na groblju, te scene u kućama određenih likova. Scenografija se ne mijenja, nego se koriste sitni i krupni dekor da nam nagovijeste mjesto radnje. Ovo je predstava koja nosi veliku poruku, poruku o ovisnostima. Iako su prikazane i negativne strane istih na realan i bolan način, predstave ovakvog tipa mogu biti mač sa dvije oštrice, koji jednostavno može probuditi radoznalost i želju za eksperimentisanjem nečeg novog, iako je to baš suprotna ideja od onog što autori predstave žele da predstave u ovom vanvremenskom djelu Irvina Welsha. Argument za ovo bi mogao biti dijalog između Renta i psihologa, jer Rentovo razmišljanje nije nepoznanica u društvu koje ne zna za moral i u društvu koje se predalo i samo traži bijeg od istog. U vremenu nepotizma, nepravde, ljudi traže instant bijegove od problema, a Rent idealizira drogu i bira put narkomana, iako je svjestan da ga vodi u očiglednu smrt pod paradigmom istine i slobode. U vrijeme kada je droga, iako ilegalna, dostupna i lako nabavljiva u svakom ćošku, ova predstava ipak može probuditi radoznalost u nekome ko nema dovoljno životnog iskustva, kritičke svijesti, te se nalazi u nekoj od buntovničkih faza života. Iako, ni u kojem slučaju ne smijem reći da je to bio cilj ove predstave, bitno je naglasiti da je ovo odrađeno na najrealniji mogući način, od djelovanja ekstazija, do djelovanja alkohola i spida, kao lakših droga, do borbi sa skidanjem sa heroina, koji je zadnja stepenica ka paklu na ovom svijetu.

Smatram da je predstava relevantna u današnjem vremenu i u današnjem okruženju, i ponajviše u ovom gradu, u kojem nažalost svakodnevno neka nova djeca postaju Tommy, dok Sick Boyovi hodaju slobodni ulicama, likovi poput Spuda leže iza rešetaka, a ne u ustanovama koje im nude pomoć prilikom borbe sa rehabilitacijom. Definitivno preporučujem svakome ko ima priliku da je pogleda i da razmisli o likovima koji su oživljeni na sceni, jer sa istima se svakodnevno srećemo hodajući ulicama svojih gradova, a da toga vjerovatno nismo ni svjesni. Pozorište najbolje oslikava vrijeme u kojem živimo, nažalost, Trainspotting je bolna sadašnjica našeg društva.


Fotografija preuzeta sa stranice: www.bnp.ba