Kada pristupamo pozorišnoj ili filmskoj kritici, ključno je razumjeti kako se umjetničko djelo ostvaruje, a ne samo što predstavlja. U pozorištu nas kao kritičare prvenstveno zanima kako se nešto čini – odnosno način na koji se različiti elementi spajaju kako bi stvorili cjelinu. Među osnovnim elementima su scena, publika, gluma, scenografija, kostim, tekst ili predložak, svjetla, zvuk i muzika, te mizanscen. Svaki od njih nosi svoju funkciju: glumci prenose emocije, kostimi i scenografija pomažu u oblikovanju svijeta predstave, dok svjetlo i zvuk dodatno usmjeravaju pažnju i pojačavaju doživljaj.

Slično, u filmskoj kritici promatramo montažu, sliku, boje, glumu, scenografiju, kostim, zvuk i muziku. Montaža utječe na ritam i dinamiku filma, dok boje i vizualni stil oblikuju emocionalni ton. Zvuk i muzika pojačavaju atmosferu, a svaki detalj – od kadriranja do pokreta glumaca – doprinosi ukupnom dojmu.

Kritičar, bilo da se bavi pozorištem ili filmom, mora biti pažljiv promatrač procesa i načina izvedbe. Pravi doživljaj umjetničkog djela nastaje kroz sinergiju svih elemenata, a njihovo razumijevanje omogućuje dublju i kvalitetniju kritiku. Umjetnost je više od priče; ona je način na koji se priča pripovijeda.