''FRANKENŠTAJN''

Teatar za djecu i omladinu Skoplje, Sjeverna Makedonija
Režija: Kokan Mladenović
Igraju: Angela Dimitrova, Matea Jankovska, Bojan Kirkovski, Nenad Mitevski, Nikola Nakovski, Nataša Petrović, Simona Spirovska
Tekst predstave: Kokan Mladenović, Dragana Lukan Nikoloski, Dimitrije Kokanov, Nikola Nakovski, Matea Jankovska, Angela Dimitrova, Simona Spirovska, Nataša Petrović, Bojan Kirkovski, Nenad Mitevski

Prije svega, važno je pohvaliti srednjoškolce koje sam prije predstave ugledao u velikom broju ispred Pozorišta mladih. To je čisti indikator kako teatar postaje sve pristupačniji i licima mlađima od onih kojima je pozorišni život postao svakodnevnica ili svakako centralna linija interesovana (mogu se pozvati kao primjer s obzirom da sam 2. godina Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu). Lijepo je znati da je interesovanje za općenito čitav ovaj festival Mess veliko, koliko god bili prisutni pojedini problemi sa odabranim programom – ali o tome je vrijedno govoriti neki drugi put.

Sada o samoj predstavi. Prvo što valja naglasiti kako sam već prethodno naveo da je predstava rađena u produkciji Teatra za djecu i omladinu Skoplje, te kada se govori o istoj treba imati u obzir publiku kojoj je ona namijenjena – a to su djeca i tinejdžeri. Stoga, imao bih inače ogromnih problema sa prevelikom eksplicitnošću unutar predstave, ali je to svakako tehnika kojom teatar za djecu i mlade koristi jer je poruka uvijek od presudne važnosti, toliko da će se ovakve predstave uvijek pobrinuti da poruke koje žele poručiti doslovno dođu do svakog pojedinca koji sjedi i prati ono što je ispred njega/nje. Da nije ovakav teatar u pitanju, predstava bi imala ozbiljan problem zbog zbog svoje ''prvoloptaške'' naracije.

Predstava je rađena po istoimenom romanu Marije Šeli i reditelju je bio cilj da prikaže različite prakse diskriminacije u savremenom društvu u kome živimo i samim time uzima lik Frankenštajna kao alat za istraživanje onoga što komad naziva Čudovište – fenomen koji je u svima nama i koji će se probuditi u svima nama kao posljedica neprihvaćanja i osude našeg društva jer smo u njihovim očima smo ''pogrešni'' ili ''u kvaru''. U takvim situacijama naše Čudovište progovara umjesto racija i postajemo, sa stanovišta predstave, zaista jedno stvarno čudovište. Iako nisam čitao roman, svakako sam upoznat s bazičnim elementima priče o Frankenštajnu, kreacija jednog naučnika po imenu Viktor Frankenštajn. Obziron da roman s moje strane nije pročitan, ovdje se stvara prilika da ja kao ''nevini pratilac priče'' donesem neki sud o tome ne da li je predstava dosljedna vlastitoj adaptaciji (što je, očigledno, nemoguće za mene zaključiti): nego da li mi je priča o Frankenštajnu u okvirima ove predstave ikako jasna. I, nažalost, nije mi bila. Razlozi su mnogi, a jedan od njih je preveliko vizuelno bogatstvo koje ova predstava nama daje nama na izbor šta ćemo s njim. Time sam se olako izgubio u priči ne znajući na šta da se fokusiram: na prisutnost lutkarstva i ''živih glumaca'', hip-hop songove, bogatstvo rekvizitama ili mizanscen koji je svakako fenomenalno osmišljen (Kokanu Mladenoviću je to jedno od snažnijih izražajnih sredstava u pozorištu). Nažalost, radnja u mojoj glavi nigdje nije bila u središtu fokusa jer uopšte ne postoji logičan raspored između naratorskih scena, hip-hop songova i prikaza glavne radnje koje narator iz scene u scenu najavljuje i ukratko prepričava. Jednostavno je sve strpano u 60 minuta i definitivno bi predstava bolje funkcionisala da je tempo malo razvučeniji i da je predstava samoj sebi dala makar još pola sata vremena da staloženo ispriča nama publici ono što ima da kaže.

Također, kada ćemo poduzeti nešto po pitanju titlova na predstavama? Treba naglasiti važnost u činjenici da definitivno treba pojačati odgovornost i efikasnost kada nam u Sarajevo dolaze teatarske produkcije iz drugih zemalja koji nisu Hrvatska, Srbija ili Crna Gora. Konstantna kašnjenja i nedostatak titlova su također eventualni razlozi zašto nisam mogao upratiti predstavu. I da se razumijemo: ovo nije nikakav napad na lica koji rade s titlovima nego upravo poziv kako se na tome definitivno može poraditi jer zaista ne bi imalo smisla da to postane glavni razlog zašto naša publika ne može pratiti ''stranu predstavu'', koliko god ona možda bila nevjerovatna.

Na ovom mjestu bih volio spomenuti i neku ličnu preferencu što se tiče songova u predstavi i ovo svakako nije preveliki problem s predstavom nego jednostavno način kojim bih se ja, kao muzičar, vodio. Lično ne smatram kako je hip-hop kao muzički žanr idealan za ovakvu predstavu, posebice zbog atmosfere (prečesto mi padne na pamet film ''Rocky Horror Picture Show'' i njegovo korištenje pop-rock muzikom) – možda bi najbolje legao pop-rock, čisti rock ili neka forma ''ramštajnovskog'' metala ako za takvo nešto postoje sredstva i mogućnosti. Time bi se kompozicije mogle složiti i postaviti kao jedna velika pjesma i time u predstavi bi se mogao postaviti jedan zaseban segment u kojem bi se ona izvodila, umjesto da svako malo imamo prekid za song. Međutim, sâm izbor muzičkog žanra nije ni neko pitanje kojim bi se toliko trebalo intenzivno baviti, koliko bi se zapravo trebalo pozabaviti konstrukcijom pjesama i porukom koju ona želi da pokaže: borba ''čudovišta'' koji su potlačeni od vlastitog društva. Razlog ne leži u samoj poruci, nego u njenoj konstantnoj repetativnosti kroz pjesme što postaje zamorno i gubi na efektu.

Problem prisustva lutkarstva i ''živih glumaca'' je također prisutan, jer na kraju predstave dobijam dojam kako lutkarstvo nije uopšte uspostavljen kao kod i opravdano izražajno sredstvo s obzirom i da su glumci prisutni na sceni čitavo vrijeme. Time ne dobijam nikakvo opravdanje za njihovo prisustvo uopšte osim da ispuni vizuelno-estetsku privlačnost kod publike što se definitivno ne bi svidjelo iskusnijoj, upućenijoj publici. U tom slučaju se reditelj mogao opredijeliti ili za lutke ili za žive glumce.

Za kraj bih volio naglasiti kako je ideja na mjestu te odlično i originalno osmišljena. Fenomen Čudovišta postaje novopečen i taj koncept ostaje dugo pamćen kod publike kad izlazi iz pozorišta. Ova predstava definitivno funkcioniše kao omladinska i ne razočarava u svom obraćanju djeci, tinejdžerima, pa čak i onima kojima odlazak u pozorište nije rutinska praksa. Ali se tu postavlja pitanje kako će ona ''razgovarati'' s ostalim tipovima publike i smatram kako bi buduće nastojanje da s omladinskom predstavom privučemo svakoga u pozorištu bile itekako zanimljiva i mi kao pozorišni umjetnici bi imali puno benefita od nečega takvog.