fb-analytics

Freedom. Responsibility. Truth.

''Mišolovka'' Branka Vekića: Krimi klasik koji osvaja publiku svih generacija

cover image

Agatha Christie: ''The Mousetrap'', Narodno pozorište Sarajevo

Bosanskohercegovački reditelj Branko Vekić je, u pozorišnoj 2022/23. sezoni Narodnog pozorišta Sarajevo, donio jedno veliko osvježenje – ''Mišolovku'' Agathe Christie. Predstavlja osvježenje po mnogo čemu, a jedan od razloga je definitivno namjera da se u sarajevski pozorišni život dovede nešto što je pisano perom ''kraljice krimića''. Da budem iskren, nisam siguran da li sam uopšte gledao ijednu krimi predstavu u Sarajevu, a da je privukla toliku pažnju kao što je ova. U zraku se osjetila ta potreba za što većim dijapazonom različitih tipova publike: od srednjoškolaca pa do starijih, iskusnijih pozorišnih gledatelja. Tako da Vekić je, ovim rečeno, uspio postići jedan veliki plus što se tiče pristupačnosti predstave publici.
Agatha Christie u ''Mišolovci'' majstorski spaja napetost, misteriju i psihološku igru među likovima smještenim u izoliranom pansionu tokom snježne oluje. Naizgled obična situacija pretvara se u zatvorenu detektivsku slagalicu u kojoj svako može biti osumnjičen, a prošlost polako izlazi na vidjelo. Upravo ta dinamika – osjećaj klaustrofobije, nepovjerenja i neprekidne sumnje – čini ovaj komad izuzetno pogodnim za scensko postavljanje. Osim što drži publiku u neizvjesnosti do samog kraja, ''Mišolovka'' poziva gledaoce da promišljaju o prirodi istine, krivnje i ljudske odgovornosti, pa njeno izvođenje na sceni predstavlja i omaž klasičnom teatru napetosti i vječnoj fascinaciji ljudskim motivima iza zločina.
Postavka predstave ne udaljava se od vremena i mjesta u kojem je originalni predložak smješten – ranih pedesetih godina u pansionu Monkswell Manor u blizini Londona. Scenografija i kostimi autentično dočaravaju takvu postavku, a svoje oduševljenje njima ne mogu sakriti. Rasvjeta je odmjereno korištena – tokom dijaloga funkcionira prirodno i nenametljivo, dok se u ključnim trenucima napetosti ili promjene atmosfera vješto gradi prigušivanjem svjetla ili potpunim zamračenjem. Muzika je prisutna tek povremeno, uglavnom s ciljem da prizove duh pedesetih godina kroz blage jazz tonove, bez ambicije da preuzme narativnu ili emotivnu funkciju u predstavi.
Glumački ansambl pokazuje visok stepen uigranosti i razumijevanja žanra koji igra. Iako je napetost sveprisutna, Vekić uspijeva kroz pojedine likove unijeti i dozu humora koja razbija dramsku tenziju, najviše kroz Christophera Wrena (Enes Kozličić) i gospodina Paravicinija (Mirvad Kurić), koji funkcionišu kao svojevrsni komični odmak od neizvjesnosti koja lebdi nad pansionom. Svi glumci djeluju prilično ravnopravno, bez izraženih solista, što doprinosi osjećaju zatvorenog sistema u kojem svako nosi dio sumnje. Ipak, lik detektiva Trottera (Filip Radovanović) djeluje ponešto repetativno u izrazu i replikama, što, paradoksalno, već od početka stvara sumnju da upravo on krije nešto više nego što pokazuje. Likovi su oblikovani realno, s mjerom i bez pretjerivanja, dovoljno da zadrže prepoznatljiv „Christie“ ton, ali da ne skliznu u karikaturu. Dinamika igre ostaje živahna i precizno tempirana, dok se među likovima jasno osjeti prisustvo međusobnih odnosa i prikrivenih tenzija, što je ključno za uspjeh ovakve predstave. Posebno efektna bila je scena u kojoj Trotter otkriva Mollie Ralston (Belma Salkunić-Bektešević) svoj pravi identitet i prelazi iz hladnog detektiva u psihotičnog ubicu – trenutak u kojem napetost i glumačka transformacija dosežu svoj vrhunac.
Posebno je oduševljavajuće bilo vidjeti veliki broj srednjoškolaca u publici. Njihova prisutnost i reakcije – poput spontanih uzvika „Oooj, nisam znao da je on ubica!“ u ključnim trenucima – pokazale su koliko su aktivni i uključeni u samu radnju predstave. Takav entuzijazam potvrđuje da Sarajevo itekako treba raznovrsnijih predstava na repertoarima svojih pozorišta, koje će privući mlađu publiku i uključiti je u iskustvo pozorišta. Glumci su, zasluženo, bili popraćeni velikim aplauzom, što je dodatno naglasilo koliko je predstava uspješno ostvarila kontakt s publikom svih generacija. ''Mišolovka'' tako ostaje ne samo uspješan komad unutar repertoara Narodnog pozorišta, nego i dokaz da pozorište može biti i zabavno, i izazovno, i inspirativno iskustvo za sve gledaoce.

Information

Categories