"Moj sin samo malo sporije hoda", predstava je koja oduševljava i navodi na ponovno propitkivanje svijeta u kom se nalazimo.

U ovoj predstavi fokus se stavlja na Branka i njegov način života. On je momak koji, kao i svi mladi, voli život i razlikuje se od ostalih samo po tome što malo sporije hoda. Okružen je ljudima koji su brižni, ali su uspjeli unutar svojih zidina vješto sakriti osobine koje posjeduju. Tokom predstave te zidine se spuštaju i njihove osobine dolaze do izražaja. Svako od njih nosi vlastito breme nezadovoljstva koja ne jenjava. Naprotiv, biva sve veće te se prepliće predstavom.

Na sceni se rađa život

/ili barem njegova slika/

Pred našim očima rađa se svakodnevnica. Naša i njihova.

Predstava se gleda u jednom dahu te nas navodi da shvatimo da smo i u teatru i u životu ništa više do gledaoci. Nijemo gledamo one koji malo sporije hodaju bez da se zapitamo koliko im je zapravo teško.

Koliko im je teško živjeti u društvu koje ih skoro ni ne primjećuju? Ili ih primjećuje, ali kao one koji "imaju ograničene mogućnosti"? Ili one koje treba sažalijevati?

Mislim da njima ne treba sažaljenje već ljubav i prihvatanje. Nisu drugačiji. Posebniji su ljudi ! Posebniji od mnogih sa “neograničenim” mogućnostima. Predstava nas, što je svakako njen primarni cilj, navodi da se zapitamo da li smo ikada pokušali promijeniti svakodnevnicu u kojoj živimo, da li smo ikada olakšali svakodnevnicu drugih?

"Moj sin samo malo sporije hoda", predstava je koju zaista vrijedi pogledati više puta. Ista igra sutra

(03.12.2024. u 20h)

na sceni

Sarajevskog ratnog teatra.

Povedite drage ljude, ponesite maramice, jer na sceni sreća i tuga plešu u jednom ritmu te se izgubite u mislima i idejama kojima vas glumci vode! Zaista vrijedi!