Dragi čitatelji, danas pričamo sa Monikom Mihajlović.

Poznata hrvatska glumica i talentovana groomerka pasa, Monika spaja dvije naizgled različite strasti u jedno – umjetnost i ljubav prema životinjama.

Njena karijera, njena predanost i način na koji pristupa životu čine je osobom vrijednom pažnje, a danas imate priliku upoznati je kroz naš razgovor.




Draga Monika,
Možeš li nam za početak reći nešto više o sebi?
Kako bi opisala svoj put do glume i što te motiviralo da kreneš tim putem?


,,Prilično sam jednostavna osoba, volim mir, tišinu i ljepotu svakodnevnice.
Volim uživati u malim i naizgled običnim stvarima.
Bik sam po horoskopu pa to volim koristiti kao opravdanje za svoju tromost ali zapravo samo nisam ljubitelj pretjerane fizičke aktivnosti.


Jako cijenim iskrenost i trudim se biti iskrena i transparentna u svakodnevnom životu, a upravo to je jedan dio posla kojim se bavim, kako biti iskren u ime nekog drugog?

Na moj put ka glumi usmjerila me moja učiteljica u osnovnoj školi, Jasna Štimac.

Krenuvši u Zagrebačko kazalište mladih na dramsku grupu još kao dijete shvatila sam da tamo pronalazim svoj mir i priliku za promišljanje o ljudima, društvu i sebi.

Kroz godine, glumu sam zavoljela još više pa je akademija bila jedini i srcu i glavi logičan izbor."


Osim što si talentirana glumica, poznata si i po svojoj strasti prema psima te se baviš groomingom.
Kako su se te dvije ljubavi, gluma i rad sa psima povezale u tvom životu?
Što je bio prvi korak koji te doveo do groominga?


,,Hvala na komplimentu.
Gluma i rad sa psima u mom slučaju tvore izvrsnu kombinaciju emocija, fizičke aktivnosti i ljubavi. U glumi dajemo svoje emocije publici, prenosimo ih i na neki način se praznimo.

Nevažno je je li preko puta nas živa publika ili kamera, emocije iz sebe prenosimo na publiku ili gledatelje.
S druge strane, poznato je da psi u nama stvaraju i potiču pozitivne emocije.

Čak je znanstveno dokazano, ako se ne varam, da upravo kućni ljubimci poput pasa u ljudima potiču lučenje serotonina, dopamina i oksitocina koji su poznati kao hormoni za dobro raspoloženje odnosno hormoni sreće i zadovoljstva.

Upravo zato je to idealan spoj jer ujutro odem na snimanje i tamo pustim sve emocije koje imam u sebi, kako one pozitivne tako i negativne, a nakon snimanja odem u salon i psi s kojima radim ali i moji vlastiti me pune isključivo pozitivnim emocijama.


Jesam li umorna na kraju takvog dana?
Naravno da jesam.
Umorna ali i sretna. Kada je moja veterinarka, Dubravka Štromar prije puno godina predložila da upišem i edukaciju iz groominga uz to što se bavim glumom, nisam mogla ni pomisliti da će to biti tako dobar spoj.

I uvijek govorim da je zapravo grooming taj koji mi je promijenio život na bolje, kao i neki ljudi koje sam upoznala na tom putu"




Gluma nosi mnogo izazova i zahtijeva veliku emocionalnu posvećenost.
Kako uspijevaš balansirati te zahtjeve, a da zadržiš autentičnost u svemu što radiš, bilo na setu ili u svakodnevnom životu?

,,Postoji vrlo jednostavan recept za autentičnost i balans, a to je da uvijek budeš ono što jesi.
Ja volim emocije, ne samo pozitivne, volim promatrati i one negativne emocije i u sebi i u drugima kada ih primijetim.

Emocije su neminovno dio svakog čovjeka, ponekad ih možemo kontrolirati, ponekad ne možemo ali najljepše su upravo one emocije koje ne kontroliramo i ne skrivamo već ih samo osvijestimo i promatramo.

Mene emocije vrlo rijetko opterećuju i još rjeđe umaraju, čak i one emocije koje nisu nužno moje već su emocije lika kojeg igram i do njih dolazim određenim glumačkim tehnikama postaju jako zanimljive jer ih percipiram skoro kao predmet u rukama s kojim se igram.

Smatram da je upravo ta svijest emocije i njeno poznavanje ključ autentičnosti i profesionalno u glumi ali i u svakodnevnom životu.
I zato ne koristim maske niti kamufliram svoje emocije i želje. One su tu takve kakve jesu i na taj način održavam balans i autentičnost."


Tvoje uloge u hrvatskim serijama obilježile su mnoge gledatelje. Možeš li podijeliti jedan trenutak iz tvoje glumačke karijere koji ti je bio posebno značajan kako profesionalno tako i osobno?


,,Možda će zvučati kao kliše kada kažem da mi je svaki radni dan bilo na setu ili u kazalištu poseban.


U svakom nastupu i u svakoj sceni pred kamerama pokušavam što više naučiti i o poslu i o sebi i svaki put se vratim doma s nečim novim što sam osvijestila.

Ali ako moram birati, zaista poseban trenutak u mojoj karijeri dogodio se tokom rada na predstavi ˝Don Quijote˝ u režiji Ivane Peroš, u dječjem kazalištu Dubrava.

U toj predstavi igrala sam muški lik, Sancho Panza i tokom tih proba sam se i kao glumica ali i kao osoba nekoliko puta lomila i sastavljala.

Mislio bi čovjek da je to samo predstava za djecu i da će biti lako, nekako slično sam i ja mislila prije nego smo krenuli ali upravo na toj predstavi izašle su na vidjelo sve moje skrivene nesigurnosti i manjak samopouzdanja.

Pokušavajući kao žena odigrati muški lik, a ne ući u karikaturu, iznijeti mušku nježnost, a opet ostati muškarac, iznijeti mušku čvrstoću, a da od njega ne učinim karikiranog ˝frajera˝ bio je iznenađujuće težak zadatak.

Istovremeno boreći se s pitanjima jesam li ja za ovu ulogu?
Imam li dovoljno znanja i talenta pa sve do pitanja je li ovo uopće za mene?

Imala sam ludu sreću što me u tom procesu vodila upravo ta divna redateljica Ivana Peroš koja je prepoznala i vidjela moju nutrinu, prilagodila svoj način rada mojoj emocionalnosti i hrabro me vodila kroz sve moje male poraze i velike pobjede unutar te predstave.

Naučila sam neopisivo puno o glumi, o sebi, o Ivani i to mi je ostao jedan od dražih kazališnih projekata. Samo jedan od paradoksa te predstave je da sam igrajući muški lik osvijestila koliko sam zapravo ženstvena."




Rad s psima sigurno ti donosi posebnu radost, ali i izazove.
Kako ti rad s životinjama pomaže u tvojoj kreativnosti i inspiraciji? Postoji li nešto što te je pas naučio u životu?


,,Ako znamo gledati, životinje nas stalno uče i podsjećaju na ono što je u svakodnevnom životu važno. Od banalnih stvari poput protezanja tijela ujutro ili nakon svakog dužeg sjedenja ili ležanja što smo mi ljudi vrlo često skloni zaboraviti, pa sve do bivanja u sadašnjem trenutku bez osvrtanja u prošlost ili planiranja budućnosti.

Sadašnji trenutak je jedini trenutak u kojem živimo i iako mi kao ljudi ne možemo izbjeći gledati u prošlost ili planirati budućnost, bilo bi dobro da, po uzoru na životinje, ipak malo više vremena provodimo i u sadašnjosti.

Kad govorimo o kreativnosti, u glumi postoji cijela metoda glume bazirana na životinjama i njihovom karakteru.

Upravo tu metodu iskoristila sam i u svojoj magistarskoj predstavi ˝Ljepotica i Zvijer˝ Teatra Naranča u režiji Bore Stjepanovića.

U toj predstavi igrala sam dva lika, Zlobnicu Čarobnicu koja začara princa i pretvori ga u Zvijer i Ljepoticu.

Zlobnicu Čarobnicu napravila sam po uzoru na vranu što znači da sam sve pokrete tijela (najviše pokrete glavom), glas i kretnje nogu napravila što sličnije pokretima vrane.

U to vrijeme sam često sjedila u parku i proučavala kako se vrane ponašaju, kako reagiraju na razne podražaje, kako se ponašaju kada su same, a kako u društvu.

To sam onda ukomponirala u ljudski lik i uprizorila na sceni. Tako da životinje mogu potaknuti kreativnost i dati nam alate ali opet, samo ako znamo i želimo gledati.

A od svoje kujice Megi već 13 godina učim kako biti slatka kad nešto želim dobiti. "




Tvoj put u glumi uz istovremeno posvećenje groomingu pasa sigurno nije bio jednostavan.
Koje su najveće lekcije koje si naučila balansirajući te dvije strasti?

,,Nikako nije bilo jednostavno.
Još uvijek nije jednostavno ali je svakako lakše nego ranije.
Rekla bih da je dobra organizacija ključ uspjeha ali i strpljenje je iznimno važno.

Mišljenja sam da se sve događa točno onda kada se treba dogoditi i da forsirajući samo gubimo priliku uživanja u procesu.

Naravno da je izazovno raditi dva tako različita posla, ponekad moram odabrati prioritet i čemu ću posvetiti više pažnje u tom trenutku, a da pritom ne zanemarim sebe.

I da, vrlo rijetko sam ja taj prioritet, mislim da na tome još malo trebam raditi. Još sam u procesu učenja kako to sve najbolje posložiti"




Postoji li neki trenutak iz tvoje karijere u glumi koji ti je bio izazovan, a koji ti je pomogao da izrasteš kao umjetnica?
Kako se nosiš s pritiscima i očekivanjima koje nosi javni život?


,,Mislim da sam nehotice na prvi dio ovog pitanja odgovorila u pitanju broj 4.

Nisam neki ljubitelj ˝popularnosti˝ i javnog života jer time neminovno na neki način gubimo pravo ili bar dio prava na privatnost ali to sam prihvatila kao nužan dio posla s kojim se bavim, možda mi nije omiljeni dio ali odradit ću vrlo korektno sve javne obaveze koje imam prema produkciji i projektu u kojem se trenutno nalazim.

Nisam osoba koja slijepo prati pravila, pogotovo ne društveno nametnuta pravila i uglavnom ću postupati onako kako ja smatram da je ispravno, potrebno ili dobro.

Vrlo jasno govorim svoje stavove pritom naravno pokušavam pripaziti da nekoga ne povrijedim i dozvoljavam drugima da imaju svoje mišljenje koje ne mora biti slično mome ali zato ne ispunjavam očekivanja, ničija osim svojih.

Ono što netko drugi očekuje pripada toj osobi, a ne meni.

Ja slijedim isključivo očekivanja koja imam sama prema sebi. Možda zbog toga niti ne osjećam neki poseban pritisak javnog života.

I ja sama vrlo rijetko imam očekivanja od drugih, više sam sklona promatrati pa onda i podržati ono što smatram kvalitetnim."



Psi su poznati po tome što ljudi osjećaju snažnu povezanost s njima.
Kako je rad s njima oblikovao tvoje razmišljanje o životu i kako bi opisala tu posebnu vezu koju možeš uspostaviti s njima?


,,I psi osjećaju snažnu povezanost s ljudima i to već stoljećima pa bih rekla da je tajna tog osjećaja dvosmjeran odnos.
Rad sa psima ali i drugim životinjama oblikovao je moj život pa čak i neke moje životne stavove još dok sam bila volonter i radila s napuštenim životinjama.

Tada sam otkrila da mi najveću radost predstavlja kad mogu pomoći ili napraviti nešto lijepo za životinje ili ljude.

Upoznala sam i veliki broj ljudi na tom putovanju.
I onih u potrebi i onih koji su pomoć pružali i u skladu s tim su se formirala i moja razmišljanja.
Kad govorimo o psima, oni su
izuzetno jednostavna bića.

Kinologija (znanost o psima) ih vrlo često uspoređuje sa djecom u dobi do 2,5 (eventualno 3) godine.

Smatram da ćemo o psima u sljedećim desetljećima još jako puno naučiti ali sam uvjerena da oni već sada znaju sve o nama.

Ljepota odnosa ljudi i pasa je upravo u tome što je teško opisivo ono što osjećamo.

Svatko svog psa doživljava na drugačiji način i vidi u njemu nešto drugačije.
Ja primjerice imam potpuno drugačiji odnos sa svojom Megi od odnosa koji imam sa Azrom i onda opet potpuno drugačiji odnos sa svoje tri mačke ali ako moram generalizirati svoje emocije, a mogu govoriti samo u svoje ime ne u ime drugih vlasnika pasa, rekla bih da su za mene one neiscrpan izvor sreće i zadovoljstva, a isto to sam i ja za njih.

Psi su drugačiji od ljudi i pritom ne mislim da su ljudi loši već samo da se odnosi razlikuju i ono što meni pružaju psi mi ne može pružiti čovjek, a ono što mi pružaju moji najbliži ljudi mi ne mogu pružiti psi.

Zato je tako lijepo imati i jedne i druge u svojoj blizini jer onda imam osjećaj da zaista imam sve. Ljubav prema psima je zapravo u mom slučaju neopisiva ali ta veza koju imam s njima je nešto što ću nositi u sebi kroz cijelo svoje postojanje, čak i kada njih fizički više ne bude bilo."




Iako si već postigla mnogo u svojoj karijeri, sigurno si suočena s trenucima nesigurnosti. Kako se nosiš s tim, i što te najviše motivira da nastaviš slijediti svoje strasti?


,,Trenuci nesigurnosti uvijek naravno postoje ali mislim da i moraju postojati.
Dokle god postavljamo pitanja, sumnjamo i promišljamo do tada možemo napredovati.

Kad to prestane tada i napredak staje.
Danas se sa nesigurnošću puno drugačije nosim nego dok sam bila mlađa.

Danas, ako nisam sigurna u svoju izvedbu ili shvaćanje lika, situacije, okolnosti, uzet ću si za pravo otići do redatelja i s njim proći kroz to.

Pitati je li to dobro i što on misli kako može bolje.
Ponekad su naše nesigurnosti i samo osobna, pogrešna percepcija ,a ne realan prikaz pa volim provjeriti s redateljem što je na stvari.

U groomingu pak nesigurnosti rješavam odlaskom na edukacije, seminare, kongrese i uvijek zgrabim priliku kad vidim da mogu naučiti više.
Nesigurnosti nisu tu da nas potkopaju i unazade, upravo suprotno. Kada ih osvijestimo i počnemo promišljati o njima tada one postaju izvrstan alat za napredak i promjenu na bolje."




Na kraju draga Monika, što bi savjetovala mladim ljudima koji žele krenuti tvojim putem?
Što bi im poručila kada je riječ o hrabrosti, strasti i ostvarivanju svojih snova?



,,Uvijek budite autentično svoji. Izgradite svoj sustav vrijednosti, njega morate imati da ne skliznete s puta i njega se držite.

Imajte jasnu viziju što želite i slušajte sebe.
Ne uspoređujte se s drugima, druge ljude pustite njima samima, a vi se uspoređujte jedino sa samim sobom i trudite se biti bolji u odnosu na sebe kakvi ste bili jučer.

Usudite se, napravite, probajte!
Jedino tako ćete znati što trebate raditi.

I nemojte se bojati pogriješiti, svi griješimo i na taj način učimo i napredujemo.
Hrabrost će doći sama od sebe kad ćete imati dovoljno jaku želju da ostvarite ono što ste zamislili.

Budite strpljivi, proces je divan i dajte si vremena uživati u njemu.
I naravno, radite na sebi i učite. Nemojte se zaboraviti igrati i zabavljati u cijelom tom procesu."


Hvala ti, Monika, na ovom divnom razgovoru, na iskrenosti i inspiraciji koju si podijelila s nama.
Tvoj put je dokaz da se strast i trud uvijek isplate, a tvoja ljubav prema onome što radiš zaista je posebna.

Dragi čitatelji, hvala i vama što ste bili s nama u još jednom izdanju Noble Voices.
Vidimo se ponovo u subotu, kada nam dolazi neko novi – sa novom pričom, novim snovima i novim inspiracijama.

Budite uz nas!