Uvijek mi je teško početi pisati o predstavi koju sam gledala, jer se svaki put osjećam kao da mi je prvi. Svaka predstava koju pogledam ostavi pečat unutar mene i natjera me da dublje razmišljam o sebi i svemu oko sebe.

/što je i krajnji cilj pozorišta/

Po imenu predstave ne možete u potpunosti zaključiti o čemu se radi niti se pripremiti na ono što vas čeka tokom gledanja.

Predstava je rađena po istoimenom filmu Paola Genovesea. Tematika je na prvu jednostavna, sedmero prijatelja odlučuje igrati igru u kojoj se svaka poruka, koja stigne na bilo čiji mobitel, čita naglas, a svaki poziv stavlja na spiker. Ideja se isprva čini glupom. Svi su odrasli ljudi. Igrice su za djecu. Pogotovo ovako nepotrebne igrice.

Večer se nastavlja dalje, svi zaboravljaju ideju na koju su nevoljko pristali sve dok se prvi telefon ne oglasi. Zatim drugi, treći... Ono što je trebalo biti zanimljivo veče pretvara se u nešto neočekivano. Pretvara se u gorko saznanje da niko nikoga suštinski ne poznaje. Ni muž ženu, ni žena muža. Ni prijatelj prijatelja, ni prijateljica prijateljicu. Otkriva se istina koja se gura pod tepih. Otkriva se šta misle jedni od drugima, ali maska zvana prijatelj to vješto skriva.

Posljednja scena me dodatno navela na razmišljanje, jer jedan od prijatelja otkriva svoju tajnu, ali ga niko ne čuje, jer su svi okrenuti sebi, svom životu i svojim problemima.

Izašla sam iz pozorišta pitajući se koliko zapravo poznajem ljude oko sebe. Koliko istine zapravo dođe do mene? Koliko je onih koje nisam čula zarad sebe i svog svijeta unutar kog obitavam?

Ne usudim se tražiti odgovor.

Predstava je itekako vrijedna gledanja, a Kamerni teatar 55 još jednom na scenu postavlja nevjerovatan komad!

Pozivam vas da pratite repertoar i ne zaobiđete gledanje Potpunih stranaca.