Predstava Njih više nema, nastala prema tekstu Doruntina Basha u režiji Andrej Nosov, koprodukcijski je projekt više regionalnih i međunarodnih institucija, a tematski se bavi posljedicama genocida u Srebrenici kroz intimnu perspektivu jedne preživjele žene. Ovakva postavka već u startu određuje predstavu kao ambiciozan pokušaj da se kolektivna trauma artikuliše kroz individualno iskustvo, pri čemu se naglasak stavlja na odnos sjećanja, krivice i zaborava. Upravo unutar tog konceptualnog okvira razvija se scenski svijet Sadike, koju tumači Mirjana Karanović, a koji balansira između realnosti i imaginacije.

Jedan od najupadljivijih režijskih postupaka jeste uključivanje publike u unutrašnji svijet protagonistkinje putem slušalica kroz koje se čuju njene misli. Ovakvo rješenje posjeduje jasnu konceptualnu vrijednost: publika biva uvučena u subjektivnu percepciju trauma, čime se briše granica između scenskog prostora i unutrašnjeg psihološkog prostora lika. Time predstava naglašava ideju da je sjećanje individualno i fragmentirano, te da je pristup tuđoj boli uvijek posredovan. Međutim, tehnička realizacija ovog koncepta nije u potpunosti dosljedna njegovoj namjeri. Vizuelni elementi slušalica, poput stalnog plavog treperenja, posebno su distraktivni za gledaoce u zadnjim redovima i time potkopavaju koncentraciju koju bi ovakav intimni postupak trebao proizvesti. Tako tehnički detalj, koji bi trebao biti neprimjetan, postaje faktor koji narušava recepciju.

Predstava je po svojoj strukturi izrazito komorna, što dodatno naglašava fokus na psihološko stanje protagonistkinje. Iako bi se moglo postaviti pitanje prikladnosti prostora, izvođenje u okviru Sarajevskog ratnog teatra ne djeluje kao konceptualni promašaj. Naprotiv, fleksibilnost tog prostora omogućava stvaranje intimnog ambijenta u kojem se publika nalazi gotovo unutar Sadikinog mentalnog pejzaža. Međutim, dramaturška struktura teksta pokazuje određene slabosti koje otežavaju potpunu emocionalnu identifikaciju. Informacije o likovima i njihovim odnosima uvode se fragmentarno, često bez jasne dramaturške gradacije, što rezultira osjećajem zasićenosti i konfuzije. Likovi koji postoje u Sadikinoj imaginaciji ponekad se pojavljuju bez jasne pripreme, stvarajući dojam nagomilavanja informacija, umjesto postepenog otkrivanja unutrašnjeg svijeta. Ovakva struktura može se čitati kao pokušaj imitacije haotične prirode traumatskog sjećanja, ali u scenskoj realizaciji ona često djeluje kao dramaturška nepreciznost.

Centralni motiv predstave jeste imaginarna proslava u kojoj Sadika zamišlja buduće živote svoje djece. Ovi scenariji funkcionišu kao pokušaj nadoknade gubitka, ali i kao manifestacija osjećaja krivice. Predstava sugeriše da protagonistkinja svoju majčinsku ulogu doživljava kao neuspjelu, te kroz imaginaciju pokušava rekonstruisati porodicu i dati smisao izgubljenim životima. Time se otvara važna interpretativna linija: Sadikina imaginacija nije bijeg od stvarnosti, već način da se ona preoblikuje i učini podnošljivom. Međutim, dominantnost tih imaginativnih scena ponekad potiskuje dramski potencijal sadašnjosti, posebno odnos sa Martinom, kojeg tumači Alban Ukaj. Iako je riječ o potencijalno kompleksnom liku, čije porijeklo i lična priča nude mogućnost dijaloga o generacijama i različitim percepcijama prošlosti, on ostaje dramaturški nedovoljno razvijen. Njegova funkcija svodi se na prisutnost u realnom vremenu, bez dubljeg konflikta sa Sadikinim unutrašnjim svijetom, čime predstava propušta priliku da snažnije suprotstavi prošlost i sadašnjost.

Slično se može primijetiti i u tretmanu lika Adema, kojeg igra Svetozar Cvetković. Iako je njegova scenska prisutnost opravdana kao simbol veze sa prošlošću, postavlja se pitanje dramaturške dosljednosti: ako djeca ostaju samo glasovi, zašto se Adem materijalizira kao fizički prisutan lik? Ova odluka otvara zanimljive interpretativne mogućnosti, ali bez jasnog dramaturškog utemeljenja može djelovati kao nedosljednost u konceptu.

Predstava se također oslanja na sugestivna scenska sredstva. Svjetlosni dizajn precizno diferencira sadašnjost i prošlost, dok zvuk postaje ključni nosilac značenja, posebno kroz glasove koji postoje samo u Sadikinoj percepciji. Početak i kraj predstave, povezani motivom kupanja i zvučnim elementima koji evociraju prošlost, ostvaruju zaokruženu strukturu i naglašavaju cikličnost sjećanja. Ovi elementi pokazuju visok nivo estetske promišljenosti i doprinose emocionalnoj atmosferi.

Uprkos dramaturškim neujednačenostima, glumački ansambl predstavlja jednu od najvećih vrijednosti predstave. Interpretacija Mirjane Karanović nosi čitav scenski događaj, dok prisustvo Svetozara Cvetkovića i Albana Ukaja dodatno učvršćuje glumački kvalitet. Upravo zahvaljujući snažnoj glumačkoj igri, predstava uspijeva zadržati emocionalnu težinu i onda kada tekst to jedva postiže.

U konačnici, predstava Njih više nema ostavlja ambivalentan utisak. S jedne strane, riječ je o formalno hrabrom i tematski važnom projektu koji kroz intimnu perspektivu tematizira kolektivnu traumu. S druge strane, dramaturška zbrka informacija i nedovoljno razvijeni odnosi između likova otežavaju potpunu recepciju. Ipak, estetska rješenja, zvučni koncept i izuzetna glumačka interpretacija čine ovu predstavu vrijednom ponovnog gledanja, jer njen slojeviti scenski jezik sugeriše da se značenja otvaraju postepeno, a prvi dojam ostaje tek polazište za dublje čitanje.