Semiotika, odnosno semiologija, predstavlja nauku o znakovima i značenjima. Iako je nastala u okviru lingvistike, danas se primjenjuje na različite oblasti, uključujući i pozorište. Osnovna pitanja koja semiotika postavlja su: Šta je znak? Kako znak daje značenje? Koji zakoni upravljaju znakom? U pozorištu su upravo ta pitanja ključna, jer se čitava scenska umjetnost zasniva na prijenosu značenja putem različitih vrsta znakova.

Znak, prema osnovnoj definiciji, jeste nešto što stoji umjesto nečega drugog za nekoga – dakle, znak postoji samo ako postoji primalac koji ga prepoznaje i tumači. Da bi znak funkcionisao, mora biti jasan, materijalan i prenosiv u vremenu i prostoru. Semiotika je proizašla iz izučavanja jezika, jer jezik sam po sebi predstavlja sistem znakova koji omogućava komunikaciju među ljudima.

Švicarski lingvista Ferdinand de Saussure, često nazivan “ocem strukturalizma”, smatrao je da je jezik sistem znakova koji izražava misli. Uveo je poznatu podjelu na langue (jezik kao potencijalni sistem) i parole (konkretna upotreba jezika, odnosno govor). Takođe je definisao strukturu jezičkog znaka, koji se sastoji od signifié (označitelj – pojam) i signifiant (označenik – akustička slika). Po njemu, znak je prvenstveno govorni, a ne pisani.

Saussure je inspiraciju djelimično crpio od američkog filozofa Charlesa Sandersa Peircea, mislioca ispred svog vremena. Za razliku od Saussurea, Peirce nije posmatrao semiotiku kroz lingvistiku, već kroz odnos između mišljenja, opažanja i djelovanja. Bavio se pitanjem: Kako ljudi izvode zaključke na osnovu opažanja i kako to utiče na njihovo ponašanje?

Peirce je razvio svoju poznatu klasifikaciju znakova:

• Ikone – znakovi koji liče na ono što predstavljaju (npr. fotografija).

• Indeksi – znakovi koji ukazuju na nešto kroz direktnu vezu ili uzrok – posljedicu (npr. dim kao znak vatre).

• Simboli – znakovi čije je značenje zasnovano na dogovoru ili učenju (npr. jezičke riječi, saobraćajni znakovi).

Kada se ova teorijska znanja primijene na pozorište, jasno je da svaki element scene – gluma, pokret, kostim, rekvizita, svjetlo, zvuk – funkcioniše kao znak. Publika sve to tumači i na osnovu toga gradi smisao predstave. Zato semiotika pozorišta omogućava dublje razumijevanje načina na koji teatar komunicira svoje ideje i emocije.