Na sceni imamo samo jedan mali naslonjač i ogledalo. D ulazi u stan. Niko nije unutra (ili barem to na prvu tako mislimo). Ogledalo mu je iza leđa. Dok skida cipala u ormaru vidimo DVOJNIKA koji radi isto.
DVOJNIK se kreće potpuno sinkronizirano s D-om, ali nekoliko nijansi usporenije - kao da se trudi stići ga, kao da ga imitira ali s malim zakašnjenjem. D to ne primjećuje.
D ustaje, proteže se, lagano izuje drugu cipelu dok je drži jednom rukom - DVOJNIK radi isto, ali mu cipela ispadne. Zvuk pada je vrlo blag, ali ipak dovoljan da se učini “malo previše stvarnim”.
D se naglo okrene prema zvuku. Ogledalo, naravno, pokazuje samo njega.
D staje nekoliko sekundi. Onda se nasmiješi, nervozno.
Kreće prema naslonjaču, ali kako se okreće, kroz ogledalo se vidi da DVOJNIK sada stoji - potpuno mirno, ne imitira ništa. Samo ga gleda.
D sjedne.
To sjedenje je kratko, ali nelagodno, kao da i on osjeća da nešto nije u skladu. Prstima prelazi niz obraz, a ogledalo otkriva da DVOJNIK prelazi prstima po drugom obrazu.
D polako shvata da nešto ne prati zakon ogledala. Okreće glavu ka ogledalu.
U trenutku okretanja, DVOJNIK “kasni” pola sekunde - i to je prvo vidljivo narušavanje pravila.
D ustaje, priđe nekoliko koraka bliže ogledalu, kao da želi potvrditi da ga oči ne varaju.
DVOJNIK sada stoji normalno, ali diše brže od D-a, kao da je uzbuđen što je uhvaćen.

D: Dobro... Ko si ti?

DVOJNIK progovori, ali bez otvaranja usta. Glas dolazi kao jeka, kao misao koju čujemo spolja.

DVOJNIK: Ti. Samo onaj dio koji si ostavio ovdje.
D: Ne... ne razumijem. Šta to znači – ''dio koji sam ostavio''?
DVOJNIK: Sve što nisi rekao. Sve što si prešutio. Sve odluke koje si izbjegao – i sve one koje si pravio samo zato da bi izbjegao sebe.

D napravi korak unazad. Nije uplašen, nego više pogođen.

D: Ako si to sve... Zašto sad? Zašto večeras?

DVOJNIK napravi pokret ruke koji D-u kaže ''Priđi''.
D napravi samo pola koraka naprijed, pa stane.

DVOJNIK: Jer si večeras ušao u stan kao da ulaziš u sklonište. A ja... Ja više ne mogu da budem zaključan ovdje, za tebe.
D: Ako si ti ja, onda znaš da ovo nisam tražio.
DVOJNIK: Znam. Zato sam JA došao tebi.

DVOJNIK napravi korak prema naprijed - ali ipak ostaje u ogledalu.
D napravi jedan korak unazad, mehanički.

D: Stani. Stani... samo stani. Šta želiš od mene?
DVOJNIK: Da se sjetiš ko si bio... prije nego što si počeo glumiti da si neko drugi.
D: A ako ne mogu?

DVOJNIK ga, po prvi put, gotovo ljudski, pogleda. Kao da suosjeća.

DVOJNIK: Zato i jesam tu.

D pogleda u ogledalo - ali sada se više ne vidi jasno. Odraz se “zamagljuje”.
DVOJNIK pruži ruku prema naprijed, ali ruka ostaje unutar stakla.

D: Ako priđem... šta će se desiti?
DVOJNIK: Ništa što već nije u tebi.

D napravi još jedan korak. Sad je sasvim blizu ogledalu, ali ga ne dodiruje. DVOJNIK stoji mirno.

D: Kažu: ''Život je borba''. Možda... Možda nije stvar u borbi. Možda sam se samo umorio od toga da biram.
DVOJNIK: Umor nije slabost. Ponekad je znak da si napokon stao.

D lagano podigne ruku. DVOJNIK napravi isto, samo malo sporije, kao da mu daje prostora da vodi.

D (s osmijehom): Izgleda da ne moramo tjerati jedno drugo.

Odraz mu uzvraća blagim osmijehom - ne savršenom kopijom, nego ljudskim, mekanim osmijehom koji djeluje dovoljno stvarno da ga može prihvatiti.

DVOJNIK: Možemo postojati paralelno. Nije nužno da se spojimo. Nije nužno ni da se razdvojimo.

D polako spusti ruku.
Gleda svoj odraz, a prvi put odmjereno, gotovo prijateljski, kao da gleda nekoga koga napokon ne mora uvjeravati ni u šta.

KRAJ