Sinoć su Partizanovi igrači gostovali škotskom Hibernijanu. Došli su da se popnu stepenicu više ka putu u evropska takmičenja. Dva gola zaostatka, sumnjivo dosuđen penal i poluvrijeme s igračem manje iz utakmice u Beogradu su bila ozbiljan teret koji je Partizan vukao suprotno od vrha ka kom su krenuli. Mnogi nisu vjerovali da Partizan može preokrenuti dvomeč u svoju korist. Onda je utakmica krenula.
Iako je poslije tek nekoliko minuta igre Marko Milošević morao da brani zicer, Partizan je djelovao bolje. Onda gol Vukotića, ma za kraj poluvremena i gol Jovana Miloševića. Rezultat je poravnat, vraćeni smo na početak i sad je trebalo da se igra 11 čitavo poluvrijeme. Hibernijan je imao prednost domaćeg terena, Partizan psihološki momenat.
Pauza je više prijala Škotima. Krenuli su jako i Bouvi daje jedan od najljepših golova koje sam ikad gledao. Ne, nije tu Milošević ništa kriv. Ono ne bi odbranio ni Nojer iz najboljih dana sve da je bio na gol liniji.
Nema veze, imamo još skoro čitavo poluvrijeme. Ali, problemima nije kraj. Ubrzo se dešava najpartizanovskija stvar koja se mogla desiti. Mladi SImić, stoper koji je u prvom poluvremenu dobio žuti zbog prigovora, pravi glup start na sredini i bugarski sudija mu daje drugi žuti. Nije morao da isključi igrača u tom momentu. Start jeste bio glup, ali ne toliko strašan. Partizan ostaje sa igračem manje (možda bi Blagojević trebalo da trenira momke igri 10 na 11, trebaće im, čini mi se).
Partizan nema rezervnog stopera. Blagojević povlači Dragojevića na stopera i ubacuje Karabeljova koji toliko trči i bori se da se nedostatak igrača jedva primjetio.
Poslednji sekund utakmice, poslednja akcija sudijske nadoknade, upravo Karabeljov ubacuje loptu u šesnaesterac, a rezervista Kostić skače i pogađa za produžetke.
Ipak, u produžecima Partizan više nije mogao. Primili su go, pokušavali da stignu zaostatak, ali snage nisu imali. Škoti idu dalje.
Ostaje žal za prolazom bolje ekipe. Ostaje nekoliko sijedih dlaka više na mojoj glavi. I ostaje osjećaj da dugo nije bilo ovoliko lijepo gledati Partizan,što zbog trenutnog momenta to što zbog nade i vjere u sjajnu budućnost.
Kakvi su utisci poslije meča? Što se igrača tiče, svakom od njih skidam kapu (čak i Simiću) i već sad imaju moje obožavanje. Što se Blagojevića tiče, u rodnom gradu Harija Potera pokazao je da magija postoji. Ono što je on radio u nedostatku aleternative je čista magija. I sve što je uradio s ovim dječacima generalno je magija.
Što se uprave tiče, djeluje da se radi planski. Djeluje mi da ne može da nam se desi nešto što nam se desilo sa Živkovićem. Ipak, još jedan stoper je morao da postoji. Idealno bi bio neki iskusniji uz kog bi klinci stasavali kao nekad uz Ostojića. Kad već nije bilo toga, morao je da postoji bilo koji, makar na klupi.
Na kraju, finansijski je ovo veliki udarac za Partizan, ali dugoročno možda je i bolje ovako. Klinci će da stiču iskustvo kroz domaće prvenstvo, malo će da se maknu sa očiju svjetskih skauta i onda sledeće sezone da kao utreniran i iskusan tim lagano uđu u evropsko takmičenje.